slaganje vremena (latinski consecutio temporum: slijed vremena, engleski sequence of tenses), morfosintaktička pojava uvjetovanog izbora glagolskoga vremena unutar složene rečenice. U latinskome je tako propisana poraba relativnih vremena: glagol u glavnoj rečenici u prezentu zahtijeva konjunktiv prezenta u zavisnoj rečenici u slučaju simultanosti situacija (radnji) o kojima je riječ u tim dvjema rečenicama, a konjunktiv perfekta pak ako situacija u zavisnoj rečenici prethodi situaciji (radnji) u glavnoj rečenici. Dok je u nekim jezicima slijed vremena svedeno na rubnu pojavu, kao npr. u hrvatskom ili madžarskom, gdje se ugl. očituje u djelomično ograničenu izboru glagolskih oblika (kombinacija glagolskoga vremena i načina) u pogodbenim rečenicama, u suvremenom engl. jeziku ta pojava ima značajnu ulogu, poglavito u izboru glagolskoga vremena u neupravnom govoru. Tu glagol glavne rečenice u prošlom vremenu zahtijeva da se glagol u upravnom govoru pomakne prema prošlosti, tako da se npr. preterit upravnoga govora zamjenjuje pluskvamperfektom u neupravnom govoru i sl. Književni i standardni rom. jezici Italije, Francuske i Iberskoga poluotoka imaju razvijeno slijed vremena, ali ne i rumunjski.
