Slovaci

ilustracija
SLOVACI, dvorac Bojnice
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

Slovaci, zapadnoslavenski narod u Slovačkoj, gdje s 4,6 milijuna pripadnika čine 85,8% stanovništva. Žive i u Češkoj (193 190, 2001), Srbiji (59 021, 2002), Madžarskoj (17 693, 2001), Rumunjskoj (17 226, 2002) i dr. U Hrvatskoj je 2001. živjelo 4712 Slovaka. Na današnje područje, u Karpatsku kotlinu, doselili su se početkom VI. st. Kršćanstvo su prihvatili u IX. st. zahvaljujući misiji sv. Ćirila i Metoda. Dolazak Madžara u Panonsku nizinu u X. st. obilježio je njihovu povijest tijekom idućega tisućljeća. Nakon osmanskog prodora u Ugarsku, Bratislava je tri stoljeća bila sjedište ugarske vlasti. Iako nisu stvorili vlastitu srednjovjekovnu državu, svoj su nacionalni identitet sačuvali i u višenacionalnoj Ugarskoj i Habsburškoj Monarhiji, kao i u dvjema čehoslovačkim republikama. Povijesno najpovezaniji s Madžarima i Česima, dijele s njima humanističku i druge kulturne tradicije. S Česima ih posebno povezuje bliska jezična srodnost i reformacijska kulturna baština. Većinom su (više od 60%) rimokatolici, manji je broj (oko 10%) sljedbenika reformacijske tradicije (evangelika, luterana, kalvinista).

Povijest

Povijest  → slovačka, povijest

Jezik

Slovački jezik pripada skupini zapadnoslavenskih jezika. Povijesni podatci potvrđuju da se razvio izravno iz praslavenskoga (ne preko staročeškoga). Zapadnoslavensku osnovicu pokazuje čuvanje skupina tl, dl (pletli »pleli«, šidlo »šilo«) i kv, gv > hv (kvet »cvijet«, hviezda »zvijezda«) te prijelaz t’, d’ u c, dz (noc »noć«, medza »međa«). S češkim slovački dijeli južnoslavenski tip metateze likvidâ i prijelaz g > h (faringalni zvučni spirant) te čuvanje slogotvornih r i l ([61987, 61795]). Slovačke su posebnosti dugi slogotvorni ŕ i ĺ, diftonzi ia, ie, iu i ô, vokal ä (danas se izgovara kao kratki e: pät’ »pet«, češki pět). Iako kao i češki razlikuje fonološki kratke i duge vokale (šest kratkih i pet dugih), tzv. ritmički zakon (dva duga sloga ne mogu slijediti jedan za drugim) pojava je po kojoj se bitno razlikuje od češkoga (krásny »lijep«, češki krásný). Naglasak je u standardnom jeziku uvijek na prvom slogu. Prema ortoepskoj normi konsonanti t, d, l i n ispred prednjih vokala e, i izgovaraju se umekšano. Suglasnik v koji zatvara slog izgovara se kao [62091]. Slovački nema suglasnika ř (kao češki), ali ima suglasničke foneme /dz/ i /dž/ (/ʒ/, /ǧ/). Ne pozna neke suglasničke alternacije koje su svojstvene češkomu (ruka-ruki, češki ruka-ruce; dobrý-dobrí, češki dobrý-dobři). Suvremeni pravopis ne bilježi jednačenja po zvučnosti i mjestu tvorbe, a slova i i y bilježe se prema podrijetlu i oba označuju glas i. Slovački govori razvrstavaju se u tri glavna narječja: zapadnoslovačko, srednjoslovačko i istočnoslovačko. Slovački je u načelu konzervativniji od češkoga. Osnovni rječnički naslijeđeni slavenski fond najčešće se podudara s češkim. No slovački je posuđivao češće i obilnije iz drugih izvora (madžarski, rumunjski, ruski, poljski). Slovaci su najprije za liturgijske potrebe, a poslije i u književnosti, prihvatili češku humanističku »bibličtinu« kao svoj kulturni jezik. Normiranje književnog jezika započeo je na zapadnoslovačkoj osnovici Anton Bernolák (prijelaz iz XVIII. u XIX. st.), ali je u preporodu, zaslugom Ľudovíta Štúra, kao općeslovački idiom bilo prihvaćeno srednjoslovačko narječje. Štúr je 1846. objavio svoje temeljne radove o slovačkom jeziku, slovački pisci donijeli su 1851. sporazum o književnom jeziku, a Martin Hatalla izdao je 1852. slovačku gramatiku. Vrlo složena jezična situacija razriješena je potkraj XIX. st., kada je nakon niza sporova i reformi pobijedila Štúrova norma. Njezinu konačnu kodifikaciju izvršio je 1902. Samuel Czambel svojom gramatikom, koja nakon redakcije Jozefa Škultétija (1915., 1931) nije doživjela bitnije promjene. Nov pristup obradbi slovačkog leksika označavaju rječnici Pavla Tvrdoga. Samostalan razvoj književnog jezika nije omelo ni proglašenje čehoslovačkog jezika 1920., koje se praktički i nije ostvarilo. Unatoč novim iskušenjima, slovački je jezik nakon 1945. doživio sustavniju obradbu (Eugen Pauliny, Anton Jánošík, Eugen Jóna, Ján Stanislav i dr.) i osigurao svoje mjesto među slavenskim književnim jezicima.

Književnost

Slovaci kroz povijest u duljim razdobljima nisu imali vlastitu državu ni književni jezik, pa su stara književna djela pisana na više jezika: starocrkvenoslavenskom, latinskom, češkom (često sa slovačkim jezičnim posebnostima), njemačkom, a tek od kraja XVIII. stoljeća dominantno na slovačkom jeziku. Prvi očuvani srednjovjekovni književni tekstovi iz IX. stoljeća na staroslavenskom jeziku (»Proglas«) pisani su spomenik vjerovjesničke misije Ćirila i Metoda u tadašnjoj Velikoj Moravskoj te imaju općeslavensku vrijednost. Biskup Maurus (umro oko 1070) tvorac je najstarije ugarske srednjovjekovne legende iz slovačke sredine, »Legende o sv. Svoradu i Benediktu« (»Vita sanctorum Zoerardi et Benedicti«, 1064–70). U srednjem vijeku nastale su i latinske kronike, kulturnopovijesni latinsko-njemački dokument sa slovačkim dijelovima »Žilinska gradska knjiga« (»Žilinská mestská kniha«, 1378–1524) te »Spiške molitve« (»Spišské modlitby«, 1480), pisane u prozi na (slovakiziranom) češkom jeziku. Iz kršćanskih obreda počeli su se razvijati dramski oblici. Humanističke ideje širile su se zahvaljujući kralju Matiji Korvinu, koji je osnovao prvo slovačko sveučilište, Academia Istropolitana u Bratislavi (1465–91). Književni tekstovi bili su na latinskom jeziku, a renesansa je donijela uporabu narodnoga jezika, tj. češkoga (sa slovakizmima), koji je evangelicima bio i vjerski jezik. Među važnijim su ostvarenjima latinska politička rasprava u stihovima »O svjetovnim vlastima« (»De magistratu politico«, 1574) M. Rakovskoga (oko 1535–79), epska pjesma »Suze, uzdasi i molbe slovačkoga naroda« (»Gentis Slavonicae lacrumae, suspiria et vota«, 1642) Jakuba Jakobeusa (oko 1591–1645) kao znamen buđenja nacionalne svijesti, protestantska duhovna lirika Jána Silvána (1493–1573) i Eliáša Lánija (1570–1618) te ljubavna lirika u kodeksu Jána Jóba-Fanchalija (1595–1608). Povijesne epske pjesme s utjecajima usmene poezije obrađuju teme borbi protiv Osmanlija, među kojima se ističe anonimna »Pjesma o sigetskom zamku« (»Píseň o sigetském zámku«, 1566). Istaknut autor renesansnih biblijskih drama bio je Pavel Kyrmezer (umro oko 1589). Vavrinec Benedikt Nedožerský (1555–1615) napisao je »Dvije knjige češke gramatike« (»Grammaticae Bohemicae libri duo«, 1603), u kojima je naveo razlike između češkoga i slovačkoga jezika. Slovački barok obilježen je ratovima, političkim i vjerskim borbama, ali i razvojem sustava obrazovanja (u Trnavi je 1635. bilo osnovano tada jedino sveučilište u Ugarskoj) te jačanjem nacionalne svijesti. Utočište se nalazilo u duhovnosti: evangelik Juraj Tranovský (1592–1637) objavio je kancional »Citara svetih« (»Cithara sanctorum«, 1636), a isusovac Benedikt Szőllősi (1609–56) kancional »Pjesme katoličke« (»Cantus Catholici«, 1655). U svjetovnoj je poeziji značajna alegorijska ljubavna pjesma »Slika gospođe lijepe naslikana perom koja u Trnavi ima svoj dom« (»Obraz pani krásnej perem malovaný, která ma v Trnave svoje prebývaní«, 1701) Štefana Ferdinanda Seleckoga (rođen oko 1675). Humornu didaktično-refleksivnu poeziju pisao je franjevac Hugolín Gavlovič (1712–87). Od proznih baroknih ostvarenja najveću vrijednost imaju memoari i putopisi s tematikom turskoga zarobljeništva i vjerskih progona autorâ Štefana Pilárika (1615–93), Jána Simonidesa (oko 1648–1708) i Daniela Krmana (1663–1740). U to se doba razvijala i protestantska te isusovačka školska drama. Najistaknutiji slovački znanstvenik prve polovice XVIII. st. Matej Bel (1684–1749) u opsežnu je latinskom djelu »Povijesno i zemljopisno znanje o novoj Ugarskoj« (»Notitia Hungariae novae historico-geographica«, 1735–42) opisao povijesne, zemljopisne i etnografske značajke tadašnje Ugarske. Pavel Doležal (1700–78) na latinskom je napisao »Gramatiku slovačko-češku« (»Grammatica Slavico-Bohemica«, 1746), u kojoj veliča slovački jezik. Prosvjetiteljske ideje prisutne su kod Adama Františeka Kollára (1718–83), savjetnika Marije Terezije, suradnika u izradbi carskih obrazovnih reformi (»Ratio educationis«, 1777). Juraj Papánek (1738–1802) na latinskom je napisao »Povijest slovačkoga naroda« (»Historia gentis Slavae«, 1780). Osnivala su se »učena društva« (Societas Slavica, Slovenské učené tovarišstvo), izdavali su se prvi časopisi i novine: »Prešpurské noviny« (1783–87), »Staré noviny literního umění« (1785–86). Od 1780-ih do 1850-ih odvijao se proces konstituiranja moderne slovačke nacije i nacionalni preporod. Pitanje jedinstvenoga književnoga jezika istaknuo je i katolički svećenik A. Bernolák (1762–1813). U skladu s didaktičkim ciljem prosvjetiteljske književnosti, Juraj Fándly (1750–1811) pisao je popularnoznanstvena djela i polemike, a J. I. Bajza (1755–1836) autor je prvoga slovačkoga romana »Zgode i iskustva mladića Renéa« (I–II, 1783–85). Evangelički preporoditelj Juraj Palkovič (1769–1850) autor je prve slovačke drame (1800) izvedene u profesionalnom kazalištu (u Pragu, 1842). Najznačajniji predstavnik slovačkoga klasicizma, J. Hollý (1785–1849), nadahnut antičkom poezijom, pisao je stihove u kvantitativnom versifikacijskom sustavu na Bernolákovu književnom jeziku (ep »Svatopluk«, 1833). U prvim desetljećima XIX. stoljeća kod evangeličkih intelektualaca bila je aktualna ideja slavenske uzajamnosti. Njezin zagovornik J. Kollár (1793–1852) slovačkim nacionalnim interesima pretpostavio je slavensko jedinstvo i protivio se normativizaciji slovačkoga književnoga jeziku. Njegovu češku pjesmu »Kći Slave« (1824) obilježuju značajke predromantizma. Stajalištima su mu bili bliski P. J. Šafárik (1795–1861) i K. Kuzmány (1806–66). J. Chalupka (1791–1871), koji se drži osnivačem slovačkoga kazališta, u satiričnoj komediji »Ludograd« (1830) obradio je temu malograđanstva. Romantizam se u slovačkoj književnosti povezuje s konačnim normiranjem slovačkoga književnog jezika, za što je zaslužan evangelik Ľ. Štúr (1815–56). Širenje novoga jezika omogućili su časopisi »Slovenskje národňje novini« s prilogom »Orol tatránski«, potom »Slovenskje pohladi« te almanah »Nitra«. U romantizmu su glavni autori poezije S. Chalupka (1812–83), J. Kráľ (1822–76) i A. Sládkovič (1820–72), tvorac lirsko-refleksivne pjesme »Marína« (1846), i J. Botto (1829–81), a proze J. Kalinčiak (1822–71). Samo Bohdan Hroboň (1824–94) predstavnik je romantičke linije tzv. mesijanizma, aktualnoga posebno nakon neuspjeha revolucije 1848. Realisti su se afirmirali 1870-ih i okrenuli aktualnim temama, no naglasak je još uvijek bio na gorućem pitanju nedefiniranoga nacionalno-političkoga identiteta. Novu estetiku visokostilizirana izraza predstavljaju S. Hurban-Vajanský (1847–1916) u poetskoj zbirci »Tatre i more« (1879) i P. O. Hviezdoslav (1849–1921) u epu »Lugarova žena« (1884–86). M. Kukučín (1860–1928) dao je dokumentarnu, glavninom harmoničnu sliku slovačkoga sela, a bio je nadahnut i hrvatskim okruženjem (na Braču te među hrvatskim iseljenicima u Čileu). Kritički realizam, koji je bio predznakom modernističkih tendencija, oblikovali su J. G. Tajovský (1874–1940), koji je osim proze pisao i zapažene drame, B. S. Timrava (1867–1951), J. Jesenský (1874–1945) te L. Nádaši-Jégé (1866–1940), blizak naturalizmu. Usporedno s realizmom, početak XX. stoljeća donio je modernističke poetike. Najvažniji pjesnik prvoga desetljeća XX. stoljeća bio je I. Krasko (1876–1958), čije se pjesničke zbirke »Noć i samoća« (1909) i »Stihovi« (1912) ugledaju na simbolizam. Kao izrazito introspektivan autor sugestivnih poetskih slika postao je uzorom cijelomu naraštaju potonjih pjesnika. Čehoslovačka Republika (1918–39), bez obzira na razmjernu političku neravnopravnost koju su Slovaci osjećali u vidu ideje čehoslovakizma, u velikoj je mjeri donijela ključna ostvarenje nacionalnoga, jezičnoga i kulturnoga identiteta. Književnost je prvi put postala stjecištem izvornih ideja i smjerova, plodni su bili utjecaji europske i češke avangarde, izlazili su mnogobrojni književni časopisi. Predstavnik senzualizma J. Smrek (1898–1982) bio je pjesnik vitalističkoga optimizma (zbirka »Galopirajući dani« – »Cválajúce dni«, 1925). Tragičan egzistencijalni patos razvidan je u pjesništvu Valentína Beniaka (1894–1973) i u predstavnika neosimbolizma Emila Boleslava Lukáča (1900–79). Katolička duhovna poezija, često s elementima simbolizma, misticizma i nadrealizma, oblikovala je pripadnike tzv. katoličke moderne (1935–45), među kojima su se istaknuli Rudolf Dilong (1905–86), Pavol Gašparovič Hlbina (1908–77) i Janko Silan (1914–84). Posebnu skupinu, koja je 1930-ih prihvatila avangardni nadrealizam, predstavljali su pjesnici bunta poput Rudolfa Fábryja (1915–82) i V. Reisela (1919–2007). Proletersku avangardnu poeziju pisali su začetnici slovačkoga socrealizma J. Poničan (1902–78), potom F. Kráľ (1903–55) i L. Novomeský (1904–76), a prozu Peter Jilemnický (1901–49). Ekspresionizam i impresionizam predstavljali su Ján Hrušovský (1892–1975), Tido Jozef Gašpar (1893–1972), J. Cíger Hronský (1896–1960), Milo Urban (1904–82), a Gejza Vámoš (1901–56) bio je pod utjecajem ekspresionizma i naturalizma. Prozu tih pisaca kao i onu I. Horvátha (1904–60), Jána Bodeneka (1911–85) te Jána Červeňa (1919–42) obilježavaju i lirske tendencije, a kod D. Tatarke (1913–89) i utjecaj poratnoga egzistencijalizma. Te su tendencije dosegnule vrhunac u tzv. prozi naturizma (od 1930-ih), kakvu su pisali Ľ. Ondrejov (1901–62), Dobroslav Chrobák (1907–51), M. Figuli (1909–95) te osobito František Švantner (1912–50) u romanu »Nevjesta visoravni« (»Nevesta hôľ«, 1946). Od dramatičara toga razdoblja uspješni su bili I. Stodola (1888–1977), Július Barč-Ivan (1909–53) i Peter Zvon (1913–42). Razdoblje II. svjetskoga rata i kratka postojanja Slovačke Republike (1939–45), formirane u zoni utjecaja nacističke Njemačke, politički je podijelilo književnike. U književnom životu i dalje su djelovale avangardne književne struje, pa i nakon 1945., kada je obnovljena Čehoslovačka Republika. Uspostavom komunističkoga režima uz sovjetsko savezništvo 1948., socijalistički realizam postao je službenom poetikom, a njegovi su predstavnici bili pjesnik Milan Lajčiak (1926–87) i dramatičar Š. Králik (1909–83). Književnicima protivnicima režima bilo je zabranjeno objavljivanje, a mnogi su napustili zemlju. Književni se život donekle obnovio sredinom 1950-ih, kada je nastupio proces destaljinizacije društva. Novu estetiku promicao je književni mjesečnik »Mladá tvorba«, a u poeziji su slobodnije društveno ozračje nagovijestili M. Válek (1927–91) i Milan Rúfus (1928–2009) zbirkom »Kad sazrijemo« (»Až dozrieme«, 1956) te tzv. konkretisti, Ján Stacho (1936–95) i Ľubomír Feldek (r. 1936). U prozi je A. Bednár (1914–89) romanom »Stakleno brdo« (1954) navijestio promjenu pristupa književnosti, kao i D. Tatarka, R. Jašík (1919–60), L. Mňačko (1919–94), V. Mináč (1922–96). Umjetnička sloboda snažnije je afirmirana 1960-ih; s pjesmama novoga izraza i metaforike dolaze tzv. usamljeni trkači, Ivan Laučík (1944–2004), zatim Mikuláš Kováč (1934–92), Ján Buzássy (r. 1935), Lýdia Vadkerti-Gavorníková (1932–99), Štefan Strážay (r. 1940), Kamil Peteraj (r. 1945), Štefan Moravčík (r. 1943). Prozu usredotočenu na pojedinca i njegovo mjesto u svijetu zamršenih odnosa stvaraju J. Johanides (1934–2008), Rudolf Sloboda (1938–95), autor romana iskustva i razočaranja »Narcis« (1965), a Pavel Vilikovský (r. 1941) u »Emocionalnom odgoju u ožujku« (»Citová výchova v marci«, 1965) prikazuje doživljaj života očima mladih junaka. Značajni su prozaici i Jaroslava Blažková (r. 1933), Ján Lenčo (1933–2012), V. Šikula (1936–2001), P. Jaroš (r. 1940), Dušan Kužel (1940–85), Pavel Hrúz (1941–2008). U dramskom stvaralaštvu zapaženo je djelo P. Karvaša (1920–99) i Ivana Bukovčana (1921–75) te razvoj tzv. malih kazališnih formi potkraj 1960-ih. Nakon liberalnih težnji koje su doživjele slom s praškim proljećem 1968., nastupila su retrogradna društvena kretanja. Tzv. angažirano pisanje prihvatili su mnogi pisci (Vojtech Mihálik, 1926–2001). Mnogi su ipak sačuvali kreativnost, poput pjesnika Mile Haugove (r. 1942), Jána Švantnera (r. 1949) i Daniela Heviera (r. 1955), prozaika Dušana Mitane (r. 1946), autora provokativne knjige »Pasji dani« (»Psie dni«, 1970), zatim Dušana Dušeka (r. 1946) i Jozefa Puškáša (r. 1951), dok su drugi autori pisali u izbjeglištvu ili objavljivali samizdate. U prozi je prevladavao trend romana s povijesnom tematikom kao izraz bijega od frustrirajuće svakidašnjice, napose kod Ladislava Balleka (r. 1941). Sredinom 1980-ih, pod utjecajem »perestrojke« u SSSR-u, pružao se prostor i zabranjenim autorima (P. Hrúz), književni časopisi postali su liberalniji (»Slovenské pohľady«, »Literárny týždenník«). Javili su se i autori neobilježeni ideologijom, Viliam Klimáček (r. 1958), Jozef Urban (1964–99) i Ivan Kolenič (r. 1965). Potpuna sloboda književnoga stvaralaštva nastupila je nakon uvođenja demokracije 1989. Potkraj XX. stoljeća u književnosti su izražene postmodernističke tendencije. Od 1990-ih književna djela pjesnika Petra Macsovszkoga (r. 1966), prozaika Vladimíra Balle (r. 1967), Václava Pankovčina (1968–99), Jána Litváka (r. 1965) i Tomáša Horvátha (r. 1971) obilježena su visokim stupnjem poetičke samosvojnosti i stiliziranim autorskim odmakom. Europsku popularnost stekli su pisci Peter Pišťanek (r. 1960), Dušan Taragel (r. 1961), Pavol Rankov (r. 1964) te Michal Hvorecký (r. 1976).

Kazalište

Pod utjecajem zapadnoeuropskih kazališnih impulsa, od XIII. st. izvodile su se anonimne latinske liturgijske drame, poslije misteriji, pasije i dr., često s njemačkim i slovačkim dijelovima, najprije u crkvama; od XV. st. izvedbe misterija organizirali su gradovi i cehovi. Svjetovna drama na domaćem jeziku razvijala se zaslugom igrica (histriona), koji su u dvorcima i na gradskim trgovima izvodili junačke i povijesne pjesme te vlastite dramske priredbe. U renesansi su u prvi plan došle latinske (ali i njemačke te slovačke) humanističke školske drame didaktičkoga karaktera, koje su obrađivale vjerske teme ili antičku mitologiju. U razdoblju baroka, u katoličkim i evangeličkim školama nastavile su se izvoditi vjerske, ali i svjetovne školske drame (na latinskom, njemačkom te slovakiziranom češkom jeziku). Isusovačke školske drame nastajale su do ukinuća isusovačkoga reda (1773) i preseljenja katoličkog sveučilišta iz Trnave u Budim (1777). Zbog protureformacije i evangeličke su školske drame postupno nestale. Od 1750-ih povećalo se zanimanje plemstva i građanstva za kazalište, u slovačku sredinu počele su dolaziti putujuće glumačke družine (austrijske, talijanske, poslije i madžarske te češke). Kazališne predstave izvodile su se na trgovima, u gostionicama, poslije i u kazališnim zgradama. Bratislava je prvo drveno kazalište dobila 1741., a kameno 1776., no ono nije imalo slovački karakter. Nastanak slovačkoga kazališta povezuje se s procesom nacionalnog osvješćivanja početkom XIX. st. U slovačkom kulturnom kontekstu riječ je samo o amaterskim kazalištima jer društveno-političke prilike (jaka madžarizacija) nisu dopuštale oblikovanje službene nacionalne profesionalne scene. Na poticaj Gašpara Fejérpataky-Belopotockoga 22. VIII. 1830. u amaterskom kazalištu u Liptovskom Mikulášu (Diwadlo slowanské Swato-Mikulášske) bila je postavljena komedija »Ludograd ili samo da se ne osramotimo« J. Chalupke; taj se datum smatra simboličkim početkom slovačkoga kazališta. Značajno amatersko kazališno središte osnovao je Samuel Jurkovič u Sobotištu (Slovenské národní divadlo nitranské, 1841). Drugo je središte amaterskoga kazališta bila Levoča, gdje su studenti Ľ. Štúra, koji su iz političkih razloga napustili Bratislavu, osnovali Levočské divadlo štúrovskej mládeže (1845) i u sedam mjeseci izveli čak 22 predstave. Nakon neuspjele revolucije 1848. i pada Bachova apsolutizma novi se naraštaj kritički nastavio na ideje Štúrovih preporoditelja. Dramatičar i teoretičar J. Palárik isticao je važnost kazališta u jačanju narodnoga duha. U Liptovskom Mikulášu poč. 1860-ih počelo se igrati redovitije, a središte kulturnoga i kazališnog života bilo je premješteno 1870-ih u Martin, gdje je bio osnovan Slovenský spevokol, koji je bio zamjena za nepostojeći slovački profesionalni ansambl. U martinskom je (Národnom) Domu u razdoblju 1889–1900. izvedeno stotinjak predstava. Potkraj XIX. st. dramsko je stvaralaštvo stagniralo zbog nepostojanja stalnoga profesionalnoga kazališta, nedostajali su iskusni dramaturzi, redatelji i glumci, pa su povremeno kao glumci nastupali i pisci (npr. Hviezdoslav). Odgojne i buditeljske drame Ferka Urbáneka bile su temelj repertoara amaterskih družina pa je on zaslužan za razvoj kazališnoga života 1880-ih i 1890-ih. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i nastanka Čehoslovačke Republike (1918–39) Slovaci su osnovali prvo profesionalno kazalište u Bratislavi Slovenské národné divadlo (SND, 1920), no ravnatelj i glumci bili su češki, predstave su se izvodile na češkom jeziku. U SND bilo je 1921. primljeno samo pet slovačkih glumaca. Djela slovačkih autora i na slovačkom jeziku u to su doba bila uprizorivana rijetko. Dramsko kazalište, opera i balet razvijali su se odvojeno. U razdoblju 1923–24. ravnatelj O. Nedbal, češki skladatelj i dirigent, s uspjehom je razvijao balet i operu. Dramsko kazalište preuzeo je 1924. Slovak Janko Borodáč, redatelj, glumac i teoretičar, koji se smatra osnivačem slovačkoga profesionalnoga kazališta. Dramski se ansambl 1932. podijelio, češki dio ansambla vodio je Viktor Šulc, a slovački J. Borodáč. Drugo profesionalno kazalište, Východoslovenské národné divadlo u Košicama, djelovalo je u dva navrata u razdoblju 1924–38., no 1938. SND je bio jedino profesionalno kazalište. U zamršenoj političkoj situaciji u doba II. svjetskog rata i kontroverzne neovisne Slovačke Republike (1939–45) došlo je do promjena i u kazalištu. Rješavalo se pitanje slovakizacije SND-a, dramsko je kazalište prihvaćalo moderne europske utjecaje, ravnatelj J. Borodáč ostao je tradicionalist, a Ferdinand Hoffmann i Ján Jamnický bili su otvoreni eksperimentiranju. To je razdoblje jedno od najvažnijih u razvoju slovačkoga kazališta jer se tada izgrađivalo u ozbiljnu instituciju. U doba Slovačke Republike djelovala su i druga kazališta: putujuće Slovenské ľudové divadlo, od 1942. u Nitri; 1944. u Martinu je bio osnovan profesionalni putujući ansambl Slovenské komorné divadlo, a u Prešovu Slovenské divadlo. Glumac i redatelj Andrej Bagar bio je umjetnički ravnatelj SND-a nakon 1945., a glavni je dramaturg bio književni kritičar Jozef Felix, koji je težio sintetskomu kazalištu. Među značajne redatelje SND-a pripada Čeh Jozef Budský, u razdoblju 1945–53. i umjetnički ravnatelj Drame SND-a. Nakon 1945. kazališta su postala državna, a osnovana su i nova profesionalna kazališta, npr. Nová scéna Národného divadla (od 1960. Nová scéna). Gradovi sa snažnom tradicijom amaterskoga kazališta osnovali su profesionalna kazališta: Stredoslovenské divadlo u Zvolenu (1947), Krajové divadlo u Nitri (1949) i dr. Od 1948. promicala se komunistička ideologija pa su postavljana shematizirana djela o izgradnji društva. Socijalistički realizam postao je jedina metoda. Neki su redatelji (J. Budský) prihvatili nametnutu poetiku. Razdoblje destaljinizacije (od 1956) donijelo je promjene, bilo je dopušteno postavljanje nekih zapadnoeuropskih drama (npr. B. Brechta). Među istaknutim redateljima ponovno je bio J. Budský, ali i Karol L. Zachar; istaknuti je scenograf bio Ladislav Vychodil. U kazalištima izvan Bratislave ansambli su bili okupljeni oko vodećih redatelja: u Nitri je djelovao Pavol Haspra, u Košicama i Žilini Jozef Palka, u Zvolenu Igor Ciel, u Martinu Miloš Pietor i Vladimír Strnisko. Kazalište se otvaralo europskim utjecajima, osnovani su profesionalni kabaretni ansambl Tatra revue u Bratislavi, ansambl pantomime Milana Sládeka i Eduarda Žlábeka, Divadlo poézie, Divadlo na korze. U razdoblju 1968–70. bilo je uspješno autorsko kazalište Milana Lasice i Júliusa Satinskoga Divadlo Lasicu a Satinského. Tip je autorskoga kazališta, prvotno amaterskoga, i Radošinské naivné divadlo Stanislava Štepke. Nakon sovjetske intervencije 1968. došlo je do povratka na socijalističku metodu i ograničenja kreativnosti. Novi je naraštaj profesionalaca 1970-ih i 1980-ih počeo unositi nove elemente u glumište, npr. načelo montaže, razvijalo se autorsko kazalište, tzv. male kazališne forme, važnost je dobila improvizacija, izraženi su postmodernistički utjecaji i sl. Istaknuti su redatelji izvan Bratislave npr. Ľubomír Vajdička u Martinu, Jozef Bednárik u Nitri, Juraj Nvota u Trnavi. Nakon 1989. s ukidanjem komunističkog režima i s demokratizacijom politike i društva te nakon 1993. s nastankom neovisne Slovačke Republike, otvaraju se i nove mogućnosti za kazalište. Nastaju nova profesionalna kazališta, npr. Astorka-Korzo ’90 (1991). Djeluju alternativna kazališta, npr. Divadlo GUnaGU (od 1985), Divadlo STOKA (od 1991). Najpoznatiji je kazališni festival Divadelná Nitra, koji se održava od 1990-ih; u Trnavi se posljednjih godina održavao Gavranfest, na kojem su se izvodile drame hrvatskoga književnika M. Gavrana. Aktivna su i kazališta nacionalnih manjina, npr. u Košicama madž. Divadlo Thália, romsko kazalište Romathan, u Prešovu ukrajinsko-rusinsko Divadlo Alexandra Duchnoviča.

Likovne umjetnosti

Među najstarije sačuvane spomenike graditeljstva ubrajaju se arheološki nalazi iz predromanike (sitna plastika). U XII. i XIII. st. nastale su mnogobrojne romaničke crkvene građevine: rotunde (Skalica, Dechtice, Bíňa), manje crkvice (Banská Štiavnica), veće samostanske (Diakovce, Rimavské Janovce) i župne crkve u većim naseljima (Banská Bystrica, Krupina) te opatijske crkve (Spiš, Bzovík). Svjetovno je graditeljstvo bilo zastupljeno u burgovima, koji su stradali za provale Tatara 1241. U drugoj polovici XIII. st. pod francuskim su utjecajem nastale prve ranogotičke samostanske crkve (Bratislava, Okoličné). Graditeljstvo zrele gotike razvijalo se pod češkim, njemačkim i francuskim utjecajima s mnogobrojnim lokalnim inačicama; ističu se crkve u Bratislavi (katedrala sv. Martina, 1302–1452., u kojoj su se krunili ugarski kraljevi), Trnavi (katedrala iz XIV. st.), Banskoj Bystrici, Levoči (Sv. Jakov, 1332–42), Prešovu, Kremnici i dr. Najveća gotička sakralna građevina peterobrodna je katedrala u Košicama (oko 1390). Renesansa se javlja razmjerno kasno, u XVI. st., u Bratislavi i Bardejovu te u reprezentativnim građevinskim i patricijskim kućama u Levoči, Bytči i Košicama. U baroku su se gradili utvrđeni ladanjski dvorci (Veľký Biel, Bernolákovo), a u gradovima barokne palače i gradske vijećnice (Bratislava). U crkvenom. graditeljstvu kasnoga baroka najznačajnije su crkve u Nitri i Trnavi. Među graditeljima kraja XVII. i početka XVIII. st. ističu se domaći i austrijski umjetnici, među kojima Domenico Martinelli (1650–1718) i J. L. von Hildebrandt (1668–1745). U XVIII. st. značajna je uloga pučke umjetnosti; u cijeloj su se zemlji podizale seljačke kuće od drva i opeke, a u karpatskim i beskidskim gorskim krajevima gradile su se drvene seoske crkve zanimljivih konstrukcija (Leštiny, Korejovce, Hronsek, Paludza). Rokoko se javio tek sporadično (nadbiskupski ljetni dvorac i palača Appony u Bratislavi, sjemenište u Trnavi). Klasicizam je u graditeljstvu trajao od kraja XVIII. st. do sredine XIX. st. (dvorci Dolná Krupá i Topoľčiany), a u drugoj polovici XIX. st. bile su zastupljene sve inačice historicizma. Početkom XX. st. javila se secesija, kojoj se Dušan Jurkovič (1868–1947) suprotstavio djelima nadahnutima tradicijskim pučkim graditeljstvom. Od početka XX. st. u arhitekturi dolaze do izražaja suvremene težnje.

Skulptura

U kasnoj gotici izrađivali su se oltari, pojedinačni i skupni kipovi svetaca, ukrasi portala i nadgrobna plastika. Potkraj XV. i početkom XVI. st. nastala su u radionicama u Levoči i Košicama mnoga značajna djela s oznakama zakasnjele gotike (kipovi glavnog oltara u crkvi sv. Jakova u Levoči, što ih je početkom XVI. st. radio Pavol z Levoče; ukrasna i arhitektonska plastika u katedrali u Košicama; drvena i kamena plastika u Banskoj Štiavnici, Banskoj Bystrici, Očovi i dr.). U XVIII. st. u zapadnoj Slovačkoj značajan je rad austrijskih baroknih kipara G. R. Donnera (1693–1741), koji je kipom sv. Martina na konju u katedrali u Bratislavi znatno utjecao na razvoj slovačkoga kiparstva, i Franza Xavera Seegena (1724–80), a od domaćih se kipara ističu radovi Vavrinca (1784–1833) i Ladislava Júliusa (1822–1904) Dunajskoga. Najistaknutiji kipari realizma bili su: Ján Koniarek (1878–1952) i Ladislav Majerský (1900–65). Kipari prve polovice XX. st. Fraňo Štefunko (1903–74), Jozef Kostka (1912–96), Rudolf Pribiš (1913–84) i Alexander Trizuljak (1921–90) prvotno su bili vezani za europski realizam, nakon 1945. za socijalistički realizam, a potom su se sažimanjem oblika približili apstrakciji. Kipari druge polovice XX. st. slijedili su suvremena europska kretanja od konceptualnih preko individualnih mitologija i video uradaka do prostornih instalacija; ističu se: Andrej Rudavský (1933–2016), Mária Rudavská (r. 1941), Rudolf Sikora (r. 1946), Viktor Hulík (r. 1949), Jozef Šramka (r. 1957) i Milan Pagáč (r. 1960). Potkraj 1980-ih Jana Želibská (r. 1941) i Peter Meluzin (r. 1947) postali su poznati umjetnici proširenih medija (video arta i body arta).

Slikarstvo

Slikarstvo romaničkoga razdoblja sporadično je, a gotičko se oslanjalo na srednjoeuropske uzore, jednako u zidnom i slikarstvu na ploči (krilni oltari sačuvani u Bardejovu, Levoči i Košicama, oltarne slike iz Banske Štiavnice). Razvila se iluminacija knjiga, a od primijenjenih umjetnosti zlatarstvo, lijevanje zvona i kovanje novca. U slikarstvu su prevladavale zidne slike u interijerima i na pročeljima crkvenih i svjetovnih građevina. Slikarstvo renesanse razvijalo se u znaku postupnoga prepletanja talijanskih, francuskih i nizozemskih utjecaja s domaćom gotičkom tradicijom. Značajna slikarska aktivnost vladala je u doba baroka; rani barok došao je do izražaja potkraj XVII. st. i u prvim desetljećima XVIII. st. u interijerima ukrašenima štukom (Bratislava, Červený Kameň, Nové Mesto nad Váhom, Trnava). U XVIII. st. u Slovačkoj su djelovali mnogi strani slikari, pretežno Austrijanci, koji su slikali oltarne slike za crkve, portrete, krajolike, mrtve prirode i dekorativne radove. Sredinom XIX. st., u suglasju s općim preporoditeljskim pokretom, došlo je do snažne afirmacije nacionalnog duha u slikarstvu, osobito u prizorima iz pučkoga života. Vodeću su ulogu imali Dominik Skutecký (1849–1921) i Jozef Hanula (1863–1944). U duhu klasicizma i slikarstva bidermajera portrete je izrađivao Jozef Božetěch Klemens (1817–83), krajolike Ladislav Medňanský (1852–1919), a žanr-scene Ľudovít Čordák (1864–1937). Nakon 1918. nastali su uvjeti za intenzivniji razvoj likovnih umjetnosti. Najviše uspjeha postignuli su slikari Martin Benka (1888–1971), Miloš Alexander Bazovský (1899–1968), Ľudovít Fulla (1902–80), Jakub Bauernfreund (1904–76), Endre Nemeš (1909–85), Štefan Bednár (1909–76), Cyprián Majerník (1909–45) i Bedrich Hoffstädter (1910–54), a u grafici Koloman Sokol (1902–2003), Vincent Hložník (1919–97) i Albín Brunovský (1935–97). Nakon 1945. prevladavao je socijalistički realizam; od 1960-ih slovački slikari slijedili su suvremena europska kretanja od apstrakcije do pop-arta, od hiperrealizma do konceptualne umjetnosti, a ističu se Rudolf Fila (1932–2015), Klára Bočkayová (r. 1948), Ivan Csudai (r. 1959), Laco Teren (r. 1960), Martin Knut (r. 1964) i dr.

Glazba

Bogatstvo slovačke tradicijske glazbe proizlazi iz specifičnosti zemljopisnoga položaja na međi istočnih i zapadnih kultura. Očuvanost starijih slojeva tradicije i posredovanje između slavenskih (bugarske i ukrajinske) te neslavenskih (madžarske i rumunjske) kultura urodilo je velikom stilskom i regionalnom raznolikošću. Po redoslijedu povijesnog nastanka izdvajaju se magijsko-obredni stil (arhaični repetitivni napjevi malena opsega), seljački stil (za koji je karakterističan interval kvarte, parna mjera te tematska vezanost uz agrarni ciklus), pastirski stil (nastao u razdoblju od XIV. do XVIII. st. u planinskim predjelima, a obilježavaju ga razvoj višeglasja i plesova) te novi stil, nastao asimilacijom tonalitetnih i formalnih obilježja zapadnjačke umjetničke i popularne glazbe. Među mnogobrojnim tradicijskim glazbalima dominiraju puhaći instrumenti, svirale tipa flaute bez rupica ili s nekoliko rupica (fujara), odnosno s dvije cijevi (dvojanka) te instrumenti tipa klarineta, među koje pripadaju i gajde s dvije ili tri cijevi. Susreću se i idiofonske udaraljke te gudači, obično združeni u manje ansamble. Instrumentalni repertoar izveden je iz vokalnoga, jer su raznoliki tradicijski napjevi temelj slovačke folklorne glazbe.

Slovačka umjetnička glazba zbog položaja na periferiji jačih glazbenih kultura Habsburške Monarhije pokazuje manju samosvojnost. U srednjem vijeku, renesansi i baroku crkvena središta poput Bratislave i Košica prolazila su kroz povijesne etape razvoja duhovne glazbe, a važnu ulogu u duhovnim napjevima na narodnom jeziku igrali su reformacijski i protureformacijski pokret. Svoj je vrhunac slovačka glazbena kultura doživjela u razdoblju klasicizma, kada je Bratislava bila jedno od vodećih europskih glazbenih središta, a njezinu su razvoju, uz gostovanja stranih glazbenika, pridonijeli i domaći autori poput Antona Zimmermanna i Juraja Družeckoga (Georg Druschetzki). Devetnaesto stoljeće obilježio je nacionalni pokret nadahnut narodnom pjesmom, no on uz iznimku opusa J. L. Belle nije urodio značajnijim estetičkim rezultatima, pa skladateljski primat u tom razdoblju odnose autori crkvene glazbe međunarodnoga stilskoga izraza. Spomenute preporodne težnje ostvarili su u prvoj polovici XX. st. predstavnici kasnoga romantizma, tvorac prve slovačke opere Viliam Figuš-Bystrý, skladatelj crkvene glazbe i solo pjesama Mikuláš Schneider-Trnavský, te utemeljitelji slovačke simfonijske i komorne glazbe Mikuláš Moyzes i Frico Kafenda. Alexander Albrecht i naraštaj skladatelja obrazovanih između dvaju svjetskih ratova (npr. Eugen Suchoň) uhvatili su korak sa suvremenim europskim težnjama, a nakon II. svjetskog rata iza faze socrealizma postupno se afirmiraju modernističke i avangardne tendencije pod utjecajem druge bečke škole, darmstadtske škole, poljske avangarde (npr. Pavol Šimai, Ladislav Kupkovič, Peter Kolman i dr.), a u najnovije doba i postmoderne (npr. Vladimír Godár, Peter Zagar i dr.).

Film

Prva filmska projekcija u Slovačkoj bila je održana 25. XII. 1896. u Bratislavi. Slovačka se kinematografija razvijala sporo i u sjeni češke. Prvi cjelovečernji film »Jánošik« režirao je 1921. Jaroslav Siakeľ. Tijekom 1930-ih Karol Plicka snimao je etnografske filmove, a rijetke igrane filmove režirali su češki redatelji Josef Rovenský i Martin Frič. Do razvoja redovite produkcije došlo je tek nakon II. svjetskog rata. Najveći uspon slovački film (u okviru tzv. zlatnoga doba čehoslovačkoga filma) dosegnuo je 1960-ih kada je novi naraštaj redatelja (najprije Peter Solán, Štěfan Uher, Jaromil Jireš, koji su počeli režirati još potkraj 1950-ih, potom Stanislav Barabáš, Juraj Jakubisko, Juraj Herz, Dušan Hanák, Martin Hollý) režirao niz nekonvencionalnih, modernističkih djela, dok je film »Trgovina na korzu« (1965) u češkoj produkciji, ali na slovačkom jeziku i u korežiji Slovaka J. Kadára i Čeha E. Klosa, osvojio Oscara za strani film. S gušenjem demokratizacije političkog života 1969. došlo je do prevlasti konvencionalnije produkcije, ali od kraja 1970-ih pa sve do kraja 1980-ih, zbog manje cenzure u studijima u Bratislavi nego u Pragu, redatelji afirmirani 1960-ih ponovno su režirali više uspjelih djela (često alegorijskih struktura), dok se od novih redatelja ističu Zoro Záhon, Dušan Rapoš i Vlado Balco. Privatizacija kinematografije početkom 1990-ih dovela je do stagnacije produkcije u neovisnoj Slovačkoj. Od sredine 1990-ih kinematografija postupno oživljava, a od mlađih redatelja afirmirao se Martin Šulík.

Slovaci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56688>.