slušanje glazbe, kognitivni proces grupiranja akustičkih podražaja u smislene glazbene cjeline. Slušanje glazbe podliježe zakonima akustike u toj mjeri da registrira glazbene parametre visine, trajanja, intenziteta i boje tona, no ponajprije je psihološki fenomen, pa ovisi o individualnim sposobnostima slušatelja te o uvjetima u kojima se proces slušanja odvija. Struktura svakoga glazbenog djela na specifičan način uvjetuje proces slušanja ovisno o kulturnoj i povijesnoj tradiciji kojoj to djelo pripada, no u europskoj umjetničkoj glazbi slušanje glazbe obuhvaća prije svega sistematizaciju tonskih visina u horizontalne melodijske i vertikalne harmonijske nizove, organizaciju protoka vremena u ritam i metar te intenziteta u razmjerno širok raspon dinamike, kao i senzibilitet za zvukovne boje ljudskih glasova i instrumenata. S pomoću glazbene memorije ti se dojmovi konačno grupiraju u veće i manje formalne cjeline. Slušanje glazbe često uvjetuje i širok spektar osjećajnih i predodžbenih izvanglazbenih asocijacija koje uglavnom ne podliježu racionalnom tumačenju.
