socijaldemokracija

socijaldemokracija (socijal/an/ + demokracija), opći naziv za socijaldemokratske političke stranke, prvotno za radničke socijalističke stranke koje su nastale i razvijale se u drugoj polovici XIX. st., većinom u Zapadnoj Europi; politička ideologija i pokret koji se temelje na vrijednostima demokracije, liberalizma i socijalizma, a zauzimaju se za miroljubivu, evolucijsku tranziciju kapitalističkoga društva u socijalističko. Naziv socijaldemokrat prvi se put spominje 1864. u krilu njemačkog radničkoga pokreta koje je bilo pod utjecajem F. Lassallea. God. 1875. bila je utemeljena Socijalistička radnička stranka Njemačke (Sozialistische Arbeiterpartei Deutschlands), prva moderna radnička stranka u svijetu, koja je 1890. promijenila naziv u Socijaldemokratska stranka Njemačke (Sozialdemokratische Partei Deutschlands – akr. SPD). Termin socijaldemokracija sve do I. svjetskog rata označivao je razmjerno jedinstvenu grupaciju revolucionarnih radničkih stranaka, za koje je demokracija značila ne samo političku slobodu već i oslobođenje od vladajućih najamnih odnosa u društvu. Pod utjecajem različitih reformističkih strujanja u radničkom pokretu, te zaoštravanja društvenih suprotnosti, osobito I. svjetskog rata (1914) i Listopadske revolucije u Rusiji (1917), socijaldemokracija se kao međunarodni pokret radništva podijelila na dva krila: reformističko, koje je revidiralo marksizam, odbacilo revolucionarni put društvenih promjena i društvene reforme smatralo jedinim primjerenim socijaldemokratskim programom i strategijom mijenjanja društva, i revolucionarno krilo, koje je smatralo da je revolucija jedini put rješavanja društvenih proturječja, a diktatura proletarijata jedini primjeren oblik organizacije društva prijelaznoga razdoblja od kapitalizma prema socijalizmu. Sukob reformističkih i revolucionarnih koncepcija i odgovarajućih ideologija, političkih stranaka i programa u okvirima socijaldemokracije kao cjeline konačno je doveo do njezina sloma. Desne i struje desnoga centra (Druga internacionala) udružile su se 1923. sa strujom umjerenoga centra (Druga i pol internacionala) u jedinstvenu Socijalističku radničku internacionalu (od 1951. Socijalistička internacionala). Snage revolucionarne ljevice ostale su vjerne Trećoj internacionali (Komunistička internacionala), što je dovelo do polarizacije unutar radničkoga pokreta i međunarodnog socijalizma. Naziv socijaldemokracija zadržale su stranke i skupine koje su odbacile diktaturu proletarijata. Znatan dio njih odbacio je s vremenom gotovo sva bitna načela marksizma, koji je izvorno bio ideologija socijaldemokracije, te su postale glavni politički akteri liberalnodemokratskog poretka u više zemalja Zapadne Europe. One se politički i programski kreću u okvirima strogoga poštivanja liberalnodemokratskih institucija (parlament, privatno vlasništvo, tržište, političke slobode). Suvremena socijaldemokracija temelji se na načelima socijalne države (država blagostanja), progresivnog oporezivanja, redistributivne politike, socijalnog i mirovinskog osiguranja, besplatnoga školovanja, ustavnih socijalnih i radnih prava, prava manjina, ekološke svijesti itd. U mnogim su suvremenim ustavima, poput hrvatskoga, države definirane kao socijalne države.

Socijaldemokracija u Hrvatskoj. Radnički pokret u Hrvatskoj nastajao je sredinom XIX. st. i bio je osobito razvijen u Zagrebu, Varaždinu i Osijeku gdje su se organizirala humanitarna društva te se tražila demokratizacija sustava i radničko zakonodavstvo. Do 1892. socijaldemokrati su djelovali ilegalno, a 8. i 9. IX. 1894. u Zagrebu je održan osnivački sastanak Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, prve slavenske socijaldemokratske stranke u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Stranka se zauzimala za pravedniju raspodjelu dobara, posebnost hrvatskih prostora, južnoslavensko kulturno zajedništvo, slobodu vjere te zaštitu sitnoga seljaka (socijaldemokrati su bili jaki na selu, posebice u Srijemu na čelu s V. Koraćem). Prvi svjetski rat i Listopadska revolucija utjecali su na razjedinjavanje socijaldemokrata. Jedni su glasovali za ratne kredite, drugi su bili protiv rata, a treći – komunisti – izdvojili su se nakon osnutka Treće internacionale (Komunistička internacionala) 1919., preuzeli vodstvo među radnicima i seljacima u Hrvatskoj usmjeravajući ih prema revolucionarnom putu. Ulazak socijaldemokratskih vođa V. Koraća i V. Bukšega u prve vlade jugoslavenske države, suradnja s režimom u Beogradu te reformističko stajalište doveli su do pada popularnosti socijaldemokracije u Hrvatskoj. Nakon II. svjetskog rata socijaldemokrati su bili pod udarom komunističkog režima kao »revizionisti«. Potkraj 1980-ih socijaldemokracija se ponovno pokrenula na programu za demokratsku i socijalnu, ali i za suverenu Hrvatsku. Godine 1989. utemeljena je Socijaldemokratska stranka Hrvatske (A. Vujić predsjednik i utemeljitelj). SK Hrvatske doživio je 1990. unutarnju socijaldemokratsku preobrazbu, najprije pod nazivom SK Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SKH–SDP) te od 1993. Socijaldemokratska partija (SDP, predsjednik I. Račan, od 2007. Zoran Milanović). Socijaldemokratska stranka Hrvatske i SDP ujedinili su se 1994. Početkom 1990-ih utemeljeno je nekoliko stranaka i inicijativa socijaldemokratske orijentacije: Socijalistička stranka (predsjednik Željko Mažar, potom Silvije Degen), Akcija socijaldemokrata Hrvatske (predsjednik M. Tripalo, potom S. Degen, Zlatko Klarić), Socijalno-demokratska unija i dr.

socijaldemokracija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56918>.