solucija (lat. solutio).
1. Odgovor na neki problem; rješenje, izlaz.
2. Otopina.
3. U pravu, ispunjenje obveze, prestanak obveznopravnoga odnosa ispunjenjem dužne činidbe. U strogo osobnim obvezama obvezu može ispuniti samo dužnik, a u ostalima i njegov zastupnik ili treća osoba. Obvezu treba ispuniti vjerovniku, a u nekim slučajevima osobi koja je određena zakonom, odlukom suda, ugovorom između dužnika i vjerovnika kao i voljom samoga vjerovnika (npr. vjerovnikovu punomoćniku). Dužnik je dužan ispuniti upravo dužnu činidbu, no postoje i izuzetci, npr. davanje umjesto isplate (datio in solutum), kada se dužnik i vjerovnik sporazumiju da dužnik da, a vjerovnik primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje; kod davanja radi isplate (datio solvendi causa) dužnik predaje vjerovniku, u sporazumu s njime, neku stvar ili mu ustupa neko pravo da ih proda i iz postignutoga iznosa naplati svoju tražbinu, a eventualni ostatak vrati. Dužnikova obveza prestaje kada se vjerovnik naplati iz ostvarenoga iznosa. Dužnik treba ispuniti obvezu u cijelosti. Izuzetci su kada priroda obveze nalaže ispunjenje na dijelove (npr. isporuka energije, obavljanje komunalnih usluga i sl.), kod novčanih obveza, i kada je ugovoreno ispunjenje u dijelovima. Uzajamnost i istodobnost ispunjenja znači da kod dvostranoobveznih pravnih poslova jedan ugovaratelj može od drugoga zahtijevati ispunjenje samo onda ako je sam svoju činidbu izvršio ili ju je spreman izvršiti. U protivnom mu suugovaratelj može staviti prigovor neizvršenja obveze (exceptio non adimpleti contractus). Ovo pravilo ne vrijedi kada iz same prirode posla slijedi da se jedna činidba mora ispuniti prije druge (npr. kod nekih je ugovora uobičajeno da najprije jedna ugovorna strana izvrši svoju obvezu predaje stvari). Glede načina, mjesta i vremena solucije temeljna je značajka dispozitivnost, što znači da će biti mjerodavno ono što su stranke ugovorile. Ako rok ispunjenja nije određen niti proizlazi iz svrhe posla, prirode obveze i ostalih okolnosti, ispunjenje se može tražiti i učiniti odmah. Prije ugovorenoga roka mogu se ispuniti one obveze kod kojih je rok ugovoren isključivo u interesu dužnika. Pravilnim i urednim ispunjenjem dužne činidbe prestaje obveznopravni odnos i obveza se gasi. Zakašnjenje je povreda obveznopravnoga odnosa koja nastaje nepoštovanjem ugovornih ili zakonskih rokova ispunjenja ili primitka ispunjenja. Dužnik pada u zakašnjenje, koje se još naziva i zakašnjenje dužnika (mora debitoris), kada ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Za zakašnjenje dužnika potrebne su dvije pretpostavke: dužnikova obveza mora biti dospjela i utuživa, i dužnika mora opomenuti vjerovnik, što nije potrebno ako je određen rok ispunjenja. Ako su se ispunile te pretpostavke, nastupaju učinci zakašnjenja: dužnik je i dalje obvezan ispuniti dužnu činidbu, ali osim toga odgovara vjerovniku i za štetu koju je ovaj pretrpio zbog zakašnjenja; u određenim slučajevima vjerovnik može zbog zakašnjenja dužnika raskinuti ugovor. Najteža je posljedica zakašnjenja dužnika što ovaj odgovara i za slučajnu propast stvari do koje ne bi došlo da je dužnik na vrijeme ispunio svoju obvezu. Zakašnjenje dužnika prestaje čim dužnik ponudi ispunjenje dužne činidbe sa svim onim što je do tada zbog zakašnjenja morao dati. Zakašnjenje vjerovnika (mora creditoris) nastupa ako vjerovnik bez osnovanoga razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. Čim vjerovnik padne u zakašnjenje, prestaje zakašnjenje dužnika, a na vjerovnika prelazi rizik slučajne propasti i oštećenja stvari te trošak daljnjega čuvanja stvari. Vjerovnik u zakašnjenju odgovara dužniku za štetu koju je ovaj pretrpio vjerovnikovim zakašnjenjem.
