specijalno pravo vučenja (engl. special drawing rights, akronim SDR), međunarodna rezervna valuta koju je 1969. kreirao Međunarodni monetarni fond (MMF) radi podupiranja sustava zlatno-deviznoga standarda dogovorenog u Bretton Woodsu (SAD) 1944. U njem je svaka država fiksirala tečaj svoje valute prema zlatu ili američkom dolaru, čijom je kupoprodajom mogla održati tečaj domaće valute stabilnim. Ograničena ponuda zlata i rastuće nepovjerenje u američki dolar, uzrokovano visokim deficitima tekućega računa platne bilance SAD-a, 1960-ih su ozbiljno ugrozili njihovu ulogu svjetskih rezervnih valuta pa je MMF kreirao SDR koji bi nesmetano podupirao međunarodni financijski sustav. Ipak, početkom 1970-ih, s prelaskom na fluktuirajuće tečajeve, bio je ukinut sustav fiksnih tečajeva iz Bretton Woodsa, a ojačao je i razvoj međunarodnih financijskih tržišta, što je umanjilo značaj i potrebu korištenja SDR-a kao rezervne valute. Zbog toga SDR danas ima u prvom redu ulogu obračunske jedinice unutar MMF-a, ali i nekih drugih međunarodnih organizacija. Alocira se državama članicama sukladno njihovim kvotama u MMF-u. Ukupno alocirani iznos SDR-a predstavlja potencijalna potraživanja prema valutama država članica MMF-a, koje držatelji SDR-a mogu aktivirati bilo slobodnim dogovorom s ostalim članicama ili pak tako da države sa snažnim vanjskim pozicijama po nalogu MMF-a kupe SDR-ove od članica sa slabijim vanjskim pozicijama ustupajući im protuvrijednost u konvertibilnoj valuti. Vrijednost SDR-a nakon propasti zlatno-deviznoga standarda počela se određivati omjerom prema košarici vodećih svjetskih valuta. Njezin se sastav analizira i mijenja svakih pet godina kako bi odražavao relativnu važnost glavnih valuta u međunarodnoj trgovini i plaćanjima. Potkraj 2005. određeno je da će ta košarica valuta u razdoblju 2006–10. sadržavati američki dolar, euro, japanski jen i britansku funtu.
