Banska krajina, povijesni naziv za obrambeno područje između Kupe, Save i Une, od Karlovca do Ivanić-Grada. Njezinim zametkom smatra se početak gradnje kaštela u Pokupskom (oko 1530) i Sisku (1544), obnova Hrastovice te gradnja kula stražarnica u neposrednoj blizini toga utvrđenog naselja (Pecki, Čuntić, Klinac-grad). Glavni su organizatori protuosmanskog sustava kasnije Banske krajine bili zagrebački kaptol i zagrebački biskup, koji su na prostoru donjega Pokuplja i Posavine držali velike posjede i vlastelinstva. Kaptolske i biskupske utvrde priključene su 1553. Hrvatskoj krajini, u sklopu koje ostaju do 1595. kada je taj prostor, izuzev novoutemeljene Petrinjske kapetanije, vraćen pod banovu upravu, te se počeo nazivati Banskom krajinom (Banalia confinia), odn. Banskom zemljom. U sastav Banske krajine je 1703. ušao i prostor između Kupe i Une oslobođen u Bečkome (Velikom) ratu 1683–99. Takvo stanje održalo se do sredine XVIII. st. kada su na području dotadašnje Banske krajine i Petrinjske kapetanije osnovane 69. (Glinska) i 70. (Petrinjska) pukovnija u sastavu reorganizirane Vojne krajine, a ograničene su upravne i vojno-zapovjedne ovlasti bana. Obje pukovnije došle su 1783. pod zajedničko zapovjedništvo zajedno s pukovnijama Slavonske krajine, a ukidanjem Vojne krajine 1881. priključene su Hrvatskoj te se od tada za područje koje su obuhvaćale počinje rabiti naziv Banovina (i Banija).
