STRUKE:

spoznaja

spoznaja, čin, proces ili postupak stjecanja, odn. proizvodnje znanja i/ili opravdanoga vjerovanja. Katkad se terminom spoznaja označuje i samo stanje kojim se takav proces okončava; u slobodnijoj i kolokvijalnoj uporabi, spoznaja se obično poistovjećuje sa znanjem. Kao objedinjujuće ime za epistemološki relevantne procese, tj. procese koji sudjeluju u proizvodnji ili stjecanju znanja, a koji uključuju ponajprije psihološke, neurofiziološke, te u širem smislu i socijalne procese, spoznaja je predmet epistemologije, koja obuhvaća normativna i deskriptivna epistemološka istraživanja, te kognitivne psihologije, odn. kognitivne znanosti, koja obuhvaća više disciplina: neuroznanost, kognitivnu i socialnu psihologiju, lingvistiku, umjetnu inteligenciju i logiku. Glavni epistemološki problemi vezani uz spoznaju uključuju normativna pitanja o kriterijima uspješnosti spoznajnih procesa s obzirom na njihovu epistemološku funkciju, tj. funkciju proizvodnje znanja i/ili opravdanoga vjerovanja, kao i deskriptivna pitanja, koja uključuju klasifikaciju i opis tih procesa. Među kriterije uspješnosti tipično se ubrajaju pouzdanost spoznajnih procesa i postupaka te spoznajnih krjeposti ili dispozicija (ili pak spoznajnih mehanizama i sustava) koje generiraju te procese, tj. omjer broja istinitih i neistinitih vjerovanja koja proces odn. spoznajna krjepost proizvodi, njihova snaga, tj. sposobnost proizvodnje velikoga broja istinitih vjerovanja, odn. kapacitet rješavanja velikoga broja problema, te brzina kojom se to odvija. Kako su te epistemološke karakteristike ujedno i psihološke naravi, suvremeno epistemološko istraživanje u njihovoj procjeni, no još više u njihovu opisu i klasifikaciji, neizbježno je upućeno na rezultate istraživanja unutar kognitivne znanosti. Iz epistemološke perspektive spoznajni procesi obuhvaćaju ponajprije one procese koji uključuju posjedovanje pojmova i operiranje sudnim/propozicijskim stavovima, npr. više stupnjeve zamjećivanja i pamćenja, odn. »zamjećivanje da« ili »pamćenje da« je nešto takvo-i-takvo, introspektivnu svijest, tj. svijest o vlastitim mentalnim stanjima, zaključivanje (kao psihološki proces, a ne kao niz apstraktnih, logičkih relacija), prosuđivanje vjerojatnosti i sl. Osim njih, aprioristi odn. racionalisti pretpostavljaju i racionalnu intuiciju, koja je operativna u proizvodnji znanja a priori. Socijalni epistemolozi naglašavaju ulogu procesa iznošenja, primanja i obradbe svjedočanstva, društvenih institucija, epistemološkog autoriteta te vjerovateljeva povjerenja u društvene izvore vjerovanja, opravdanja i znanja. S obzirom na tipove spoznajnih procesa, spoznaja se tradicionalno dijeli na empirijsku (iskustvenu), tj. zamjedbenu, memorijsku, introspektivnu i testimonijsku, te racionalnu, tj. intuitivnu. U skladu s tom podjelom razlikuje se i epistemologija zamjećivanja, pamćenja, introspekcije, prosuđivanja vjerojatnosti, svjedočanstva i sl. Suvremena epistemološka kategorizacija spoznajnih procesa proizlazi iz klasičnih epistemoloških teorija, pa se dio normativnog i deskriptivnog istraživanja oslanja i na rezultate historijske epistemologije. Pojam empirijska spoznaja razvijao se od predsokratovaca preko Aristotela i stoika, tradicije srednjovjekovnog i renesansnog aristotelizma, te ponajprije britanskih empirista J. Lockea i D. Humea, sve do I. Kanta i kantovskih škola u XIX. i XX. st.; empirijska spoznaja (pojednostavnjeno) psihološki je proces tijekom kojega se iz osjetilnoga dojma (tj. fiziološkoga rezultata djelovanja vanjskoga fizičkog predmeta na osjetila) u umu proizvodi ideja (predodžba, reprezentacija), koja, ako je adekvatna vanjskomu fizičkom predmetu, zajedno s drugim idejama (u britanskih empirista, u obliku tzv. asocijacije ideja), proizvodi znanje a posteriori. Racionalna spoznaja za Platona je stjecanje nepogrješivog uvida u vječne i nepromjenljive ideje koje rezultira (u suvremenoj terminologiji) znanjem a priori, neovisnim o poznavanju osjetilnih predmeta. Ona se odvija kao proces sjećanja na spoznajno stanje duše u njezinoj preegzistenciji, kojim se to znanje a priori aktivira kao prirođena dispozicija, a ne kao naučeno znanje. Pojam racionalne spoznaje u Aristotela ekvivalentan je djelovanju racionalne intuicije (noũs), koja omogućuje uvid u osnovna načela, odn. hipoteze pojedinih znanosti te tako omogućuje i znanstveno znanje (epistḗmē). Racionalisti (aprioristi) R. Descartes i G. W. Leibniz racionalnu spoznaju objašnjavaju kao dedukciju iz prirođenih pojmova i načela te tako objedinjuju platonovski i aristotelovski pojam racionalne spoznaje. U Kantovoj verziji apriorizma spoznaja je sinteza obiju vrsta, tj. zajedničko djelovanje obaju spoznajnih izvora, apriornih forma osjetilnosti (u obliku »čistih« intuicija, prostora i vremena) i razuma (»čistih razumskih pojmova« ili kategorija, tj. najopćenitijih tipova pojmova). Neke europske filozofske škole XX. st. koje se mogu objediniti pod popularni zajednički naziv »kontinentalna epistemologija«, npr. fenomenologija, hermeneutika, (post)strukturalizam i kritička teorija, suprotstavljene su suvremenoj epistemološkoj matici (koja podrijetlo vuče iz klasične analitičke filozofije od G. Fregea preko B. Russella i L. Wittgensteina do logičkih empirista, te iz američkoga pragmatizma) time što su pojam i fenomen spoznaje izdvojile iz područja njegova imanentnoga proučavanja, te su ga prepustile metafizici kao poseban aspekt općega problema postojanja (»svijeta života« ili »bitka u svijetu«), svele na poseban slučaj interpretacije i razumijevanja, odn. na poseban izraz kulturnih i društvenih odnosa. Za razliku od epistemologije, u kognitivnoj psihologiji u spoznaju ili kogniciju ubrajaju se i ona stanja i procesi koji ne uključuju posjedovanje i upotrebu pojmova te nemaju sudove/propozicije kao svoje predmete. To su npr. osjeti, niži stupnjevi zamjećivanja (percepcije) i pamćenja, tj. predmetno zamjećivanje i pamćenje koji nemaju pojmovni sadržaj i dr. Kognitivna psihologija zamijenila je tradicionalno, uglavnom neempirijsko istraživanje spoznaje, koje se zasnivalo na filozofskoj spekulaciji i neeksperimentalnoj psihologiji (asocijativnoj psihologiji ili metodi introspekcije). Unutar kognitivne psihologije i kognitivne znanosti spoznaja se istražuje deskriptivnim, eksplanatornim i heurističkim sredstvima. Paradigmatični primjeri uspješnoga kognitivnog istraživanja relevantnoga za epistemologiju uključuju npr. radove lingvista N. Chomskoga o prirođenom znanju jezika, komputacijsku teoriju vizualnoga zamjećivanja Davida Marra te istraživanja D. Kahnemana, Amosa Tverskoga, Paula Slovica i drugih o sustavnoj sklonosti ljudi pogrješkama pri zaključivanju.

spoznaja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 5.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57519>.