srednji vijek (latinski medium aevum), pojam koji označava razdoblje između antike i novoga vijeka. Isprva je nastao u humanističkoj filologiji (media latinitas) kao oznaka za epohu u razdoblju lat. jezika između Konstantina I. Velikoga i Karla I. Velikoga. Kao oznaka pov. razdoblja između antike i renesanse taj se pojam počeo upotrebljavati tek od kraja XVII. st. kada je leidenski povjesničar Georg Horn (1666) prvi podijelio crkv. povijest na tri razdoblja (stari vijek – srednji vijek – novi vijek), što je u pisanju svoje opće povijesti uskoro prihvatio i Christoph Cellarius (1688). Sekularizacija pov. mišljenja u prosvjetiteljstvu donijela je prevagu takvoj periodizaciji (u kojoj se ističe važnost pobjede kršćanstva u Rimskom Carstvu u doba Konstantina I. Velikoga) pred tradicionalnom, u kojoj je pov. epohe dijelila pojava Isusa Krista. Pojam je imao negativnu konotaciju (mračni srednji vijek) sve do romantizma, kada se idealizirana slika srednjovjekovlja suprotstavlja idealima prosvjetiteljstva i racionalizma. U XIX. i poč. XX. st. elementi srednjovj. povijesti sustavno se ugrađuju u pojedine eur. nacionalne povijesti kao njihove ishodišne točke, a i posredstvom umjetnosti imaju važnu ulogu u izgradnji nacionalnih mitova (primjerice kralj Artur, Robin Hood, Nibelunzi, Tomislav, Aleksandar Nevski). Pov. znanost pod utjecajem novih struja u historiografiji otkriva u drugoj pol. XX. st. do tada nepoznate aspekte sr. vijeka (mentalitet, svakodnevicu) pa zanimanje za sr. vijek raste u javnosti u 1970-ima i 1980-ima rezultirajući bujanjem medievistike (grane pov. znanosti koja se bavi proučavanjem sr. vijeka) i produkcijom velikoga broja knjiga i filmova s medievalnom tematikom. Golemo zanimanje za sr. vijek napose je svojim knjigama pobudio U. Eco (Ime ruže, 1980; Baudolino, 2000). U zapadnoj se medievistici često može naići na tvrdnju da se srednji vijek odnosi samo na eur. katolički Zapad, jer samo ondje ima ishodište u kontinuitetu rim. latinske civilizacije, dok Bizant, svojim prihvaćanjem helenske kulture, i pravosl. Slaveni, koji nisu imali ant. pretpovijest, ne pripadaju svijetu »pravoga« srednjovjekovlja (njihovim bi se povijestima trebale baviti samo bizantologija, slavistika i istočnoeur. studije). S druge strane, neki su povjesničari pisali o sr. vijeku pretkolumbovske Amerike, Afrike ili Dalekog istoka. Ipak, to je razdoblje primjenljivo samo na europsku, ili možda euro-mediteransku povijest, ali se odnosi na cio kontinent, bez obzira na vjerske ili etničke podjele. Ne postoje jedinstvene karakteristike kojima bi bilo obilježeno srednjovj. razdoblje u cijeloj Europi i zemljama sjev. Afrike i Bliskoga istoka koje su nekada pripadale Rimskomu Carstvu. Čak ni feudalizam, koji se općenito smatra temeljnim obilježjem sr. vijeka, nije postojao u svim eur. regijama. Zbog toga je vrlo teško reći što zapravo čini srednji vijek jedinstvenom epohom. Početak je obilježen odumiranjem ant. svijeta: nestankom jedinstvenoga carstva, pretvaranjem javne vlasti u privatnu i potiskivanjem antičkih kultova od kršćanstva. Kraj obilježavaju renesansa, protestantizam, velika zemljopisna otkrića i osman. osvajanja, ali svaka nacionalna historiografija ima vlastite kriterije za određivanje početka i kraja sr. vijeka. Zbog toga oni nisu vremenski jednoznačno određeni. Tradicionalno se početak sr. vijeka određivao »padom« Zapadnorimskog Carstva 476., ali i Konstantinovim Ediktom o toleranciji 313. Do danas se još raspravlja o tezi H. Pirennea, koji je ustvrdio da je srednji vijek započeo tek kada su Arapi u prvoj pol. VII. st. prekinuli trg. putove na Sredozemlju i pretvorili gl. komunikaciju Rimskoga Carstva u mjesto sukoba kršćanstva i islama. I kraj sr. vijeka različito je obilježavan: osman. osvojenjem Carigrada 1453., otkrićem Amerike 1492., pohodom franc. kralja Karla VIII. na Italiju 1494. ili oglašivanjem teza M. Luthera 1517. Sovjetski su povjesničari, smatrajući feudalizam bitnom odrednicom sr. vijeka, njegovim krajem držali Francusku revoluciju 1789. Suvremene historiografije, umjesto presudnim godinama, velike epohe radije obilježavaju prijelaznim razdobljima, pa se tako početak sr. vijeka traži u doba Dioklecijana i Konstantina I. Velikoga, a njegov se kraj smješta u XV. ili početak XVI. st., ali se ističe da je eur. društvo, pa i ono na Zapadu, zadržalo mnoga srednjovj. obilježja i do XVIII. st. Hrvatska je historiografija pod utjecajem nacionalnih ideologija XIX. st. stvorila specifičnu periodizaciju. Početak sr. vijeka tradicionalno se izjednačivao s doseljenjem Slavena/Hrvata oko 600., a kraj je obilježavao dolazak Ferdinanda I. Habsburškoga na hrv. prijestolje 1527. Suvremena historiografija učinila je malo na prilagođivanju te periodizacije prevladavajućoj europskoj, iako se izmak sr. vijeka danas promatra kao prijelazno razdoblje u kasnome XV. st. i prvoj polovici XVI. st. Srednji se vijek dijeli na manja razdoblja, o kojima također ne postoji suglasje u pov. znanosti. U zapadnim se historiografijama najčešće govori o ranom, razvijenom ili visokom i kasnom sr. vijeku, ali se njihovo trajanje različito određuje. U hrv. historiografiji rani srednji vijek traje od doseljenja do kraja samostalnoga Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije (kraj XI. st.), razvijeni srednji vijek poklapa se s vladavinom dinastija Arpadovića i Anžuvinaca (XII–XIV. st.), a kasni srednji vijek obuhvaća XV. st. i prva desetljeća XVI. st. Druge struke (primjerice povijest umjetnosti) nude drugačiju periodizaciju, te XV. st. pripisuju razdoblju renesanse, koje pripada novomu vijeku. Srednji je vijek historiografski konstrukt koji olakšava razumijevanje pov. mijena, a slika društva, kulture i gospodarstva na njegovu početku u mnogome se razlikuje od one na kraju, pa nije lako braniti tezu o jedinstvenom pov. razdoblju. Neki elementi društv. odnosa (feudalizam, seoske općine), vjerovanja (kršćanstvo), mentaliteta (primjerice štovanje svetaca ili običaj hodočašćenja) i privređivanja (dominantna uloga poljoprivrede) ostali su vrlo slični u dugom vremenskom razdoblju, ali se mnogo toga i promijenilo: ojačalo je građanstvo, razvile su se trgovina i predindustrijska proizvodnja (manufakture), nekoliko renesansa (karolinška, otonska, renesanse u XII. i XV. st.) obnavljalo je i otkrivalo poznavanje antike, europski su se horizonti proširili zahvaljujući križarskim ratovima, trg. putovanjima i geogr. otkrićima, humanizam je obnovio važnost svjetovnoga. Iako danas pojedini povjesničari dovode u pitanje sam smisao uporabe pojma srednji vijek, sve do danas ostao je čvrsto ukorijenjen u eur. shvaćanju vremenskih epoha.
