starac, u hijerarhiji bosansko-humskih krstjana, uz gosta kao višeg u časti, duhovni službenik podređen djedu, poglavaru Crkve bosanske. Nalazio se na čelu mjesne vjerske zajednice krstjana, tzv. hiže (kuće). Ubrajao se u poglavite krstjane ili strojnike, a u bos. izvorima često se počasno nazivao i gospodin. Smatra se da mu je gl. zadaća bila briga o djelovanju vjerske zajednice, u kojoj mu je bila povjerena briga za održavanje kulta. Starci su mogli postići i višu službu gosta. U pisanim izvorima najranije se spominje u prvoj pol. XIV. st. U dubrovačkim službenim spisima na lat. jeziku obično se navodi s dodatkom cristianus ili patharinus. U XV. st. pojedini su starci dolazili u Dubrovnik kao poslanici bosanske vlastele ili pak u misije po nalogu samoga djeda. U Dubrovniku su, među ostalim, preuzimali tzv. konavoski dohodak, odn. zakupninu za trg Drijeva. Bili su i vjerodostojni svjedoci u različitim pravnim poslovima pa se, primjerice, prilikom prodaje Konavala Dubrovniku (15. VII. 1454) kao jedan od jamaca spominje i starac Radosav. – U Srpskoj pravoslavnoj crkvi starac je bio naziv za jeromonaha, odn. kaluđera svećenika.
