Baranović, Krešimir

ilustracija
BARANOVIĆ, Krešimir

Baranović, Krešimir, hrvatski skladatelj i dirigent (Šibenik, 25. VII. 1894Beograd, 17. IX. 1975). Školovao se u Zagrebu (1908–12), privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod F. Lhotke), potom na Glazbenoj akademiji u Beču (1912–14) te u Berlinu (1921–22). Od 1915. do 1943. dirigent Opere HNK-a u Zagrebu (1929–40. i njezin ravnatelj), koja u to doba doživljuje jedno od svojih najsjajnijih razdoblja. Uz to je u sezoni 1927/28. dirigent pri baletnoj trupi A. Pavlove na njezinoj europskoj turneji, te dugogodišnji dirigent zbora Lisinski. Nakon odlaska iz Zagreba prvih ratnih godina bio je zatočen u logoru Stara Gradiška; potom je neko vrijeme bio dirigent radijskog orkestra u Bratislavi (1943) te direktor tamošnje Opere (1945/46). Od 1946. do 1964. profesor je dirigiranja i orkestracije na Muzičkoj akademiji u Beogradu te od 1951. do 1961. dirigent i direktor Beogradske filharmonije. Od 1954. redoviti je član JAZU u Zagrebu.

U duhu svojevrsnoga slavenskog ekspresionizma, prepoznatljiva u djelima L. Janáčeka i ruskih majstora XIX. st., Baranović je bolje od ijednoga hrvatskog skladatelja svojega doba uspio nadići raskorak između nacionalnoga i univerzalnoga, prisutan u hrvatskoj glazbi između dvaju svjetskih ratova. U svojim vrjednijim ostvarenjima, baletu Licitarsko srce (1924), vokalnom ciklusu Z mojih bregov (na stihove F. Galovića, 1927) i komičnoj operi Striženo-košeno (1932), autentičnost izraza izvodi iz folklora Hrvatskog zagorja kao temelja umjetničke transformacije stravinskijevskih razmjera. Sjajan instrumentator, izrazita osjećaja za ritamsku strukturu i posebna smisla za humor, čak i grubu grotesku (balet Imbrek z nosom, 1935), Baranović izmiče restauratorskoj gesti neoklasicizma, šireći raspone naslijeđene izričajnosti osobito na harmonijskom planu. Dok Baranovićeva djela nakon 1943 – orkestralne pjesme Iz osame (na vlastiti tekst, 1944) i Oblaci (na stihove D. Cesarića, 1963) – radikalnije oslobađaju disonantne harmonijske sklopove, dotle njegova veća vokalno-instrumentalna ostvarenja iz 1960-ih i 70-ih godina plaćaju danak pojednostavnjenjima što ih nalaže estetika tzv. angažiranog realizma.

Kao simfonijski, a osobito operni dirigent, Baranović je znatno obogatio reproduktivnu praksu. Prvi je u Hrvatskoj dirigirao izvedbom opera Boris Godunov M. P. Musorgskoga 1918. i Katarina Izmajlova D. Šostakoviča 1937., prvi je na zagrebačku pozornicu postavio najvažnije balete I. Stravinskoga, prvi je izvan Češke izveo Smetaninu operu Libušu. Osobitu je pozornost posvećivao praizvedbama najvažnijih glazbeno-scenskih ostvarenja hrvatskih skladatelja.

Ostala važnija djela: scenska djela: baleti Cvijeće male Ide (1925) i Kineska priča (1955), komična opera Nevjesta od Cetingrada (1951); orkestralna djela: Koncertna predigra (1916), Simfonijski scherzo (1921), Poème balkanique (1926), Sinfonietta u Es-duru (1939), Koncert za rog i orkestar (1974); vokalno-orkestralna djela: Moj grad (tekst Vinko Nikolić, 1941), Pan (tekst M. Krleža, 1957), Šume, šume (1967), Na moru (tekst G. Krklec, 1974).

Baranović, Krešimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5818>.