Baranja

ilustracija
BARANJA, Beli Manastir
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Baranja, dio Panonske nizine u istočnoj Hrvatskoj oko utoka Drave u Dunav; 1147 km², 40 262 st. (2011). Leži između Drave, Dunava i kopnene granice s Madžarskom; Baranja je pretežno nizinski kraj (do 200 m apsolutne visine), s Banskom kosom ili Banskim brdom (Kamenjak, 244 m) u sjevernom dijelu. Nizina je građena od holocenskih i pleistocenskih sedimenata (les, lesolike naslage, pijesci). Sastoji se od naplavnih ravnica (oko 60% teritorija), prapornih ili lesnih zaravni i uzvisine Banske kose. Pojas uz Dunav, Dravu i Karašicu poplavno je područje s mnogo sporednih riječnih rukavaca i močvara (Kopački rit s jezerom); u Kopačkom ritu (park prirode 177,7 km², zoološki rezervat 70 km²) gnijezdi se oko stotinu vrsta ptica. Plavljenje vodotoka rješava se više od jednog stoljeća; meliorirano je oko 8000 ha zemljišta, izgrađeno je 135 km nasipa i 1056 km kanala, a radi lakše plovidbe presječeni su i neki meandri Dunava i Drave. Ocjedita područja (riječne terase i lesne zaravni) prekrivena su černozemom i smeđim tlom, najpogodnijim za poljodjelstvo; pod oranicama je 48% Baranje. Klima je umjereno kontinentska sa znatnim kolebanjem temperature. Ona u siječnju i veljači padne do –29 °C, a u srpnju i kolovozu prelazi i 32 °C; prosječna godišnja količina oborina iznosi oko 640 mm. Baranjom protječu rijeke Drava i Dunav, u koji kod Batine utječe Karašica. Jezera i močvare riječnoga su podrijetla. Šume pokrivaju oko 20% teritorija. Ubrajaju se u najljepše prirodne rezervate, odnosno lovišta u Hrvatskoj, pa i Europi. Prirodni vegetacijski pokrov, koji se sastojao od hrastovih šuma i stepske vegetacije, sačuvao se u gajevima hrasta lužnjaka, johe i vrbe na poplavnom području; ondje se uzgaja znatan broj jelena, srna, divljih svinja, zečeva, fazana, divljih pataka i dr.

U Baranji živi prosječno 35,1 st./km² (2011). Od ukupno 40 262 st. (2011) bilo je 22 740 ili 41,9% Hrvata, 13 851 ili 25,5% Srba, 8956 ili 16,5% Madžara i 8708 pripadnika (16,1%) drugih nacionalnih manjina. U sastavu je Osječko-baranjske županije.

Najstarija naselja spominju se već u XII. st. (Branjin Vrh), a većina ostalih osnovana je u XIII. i XIV. st. Najvažniju ulogu imaju Beli Manastir (8034 st., 2011), s tvornicom šećera i mliječnih prerađevina, velikim mlinom, silosom i tvornicom opeka; Darda (5322 st.) kao prigradsko naselje Osijeka, Batina (881 st.) kao pristanište s mostom na Dunavu, Kneževi Vinogradi (1626 st.) kao središte baranjskog vinogorja s pogonom za preradbu grožđa i velikim podrumima, zatim Jagodnjak (1309 st.), Popovac (971 st.), Branjin Vrh (982 st.) i dr.

Poljoprivreda je najvažnija gospodarska grana; uzgaja se u prvom redu kukuruz, zatim pšenica, šećerna repa, stočno krmno bilje te industrijsko bilje. Stočarstvo je nakon ratarstva najvažnija poljoprivredna grana; uzgajaju se svinje, goveda, ovce i konji. U ribnjacima se uzgaja uglavnom šaran, a riba se lovi na svim vodotocima. Najrazvijenije su prehrambena (šećerane, tvornice mliječnih prerađevina, mlinovi za žitarice i dr.) i drvna industrija. Kovinska industrija postoji u Kneževu (poljoprivredni strojevi) i Batini, a tekstilna s trikotažom u Branjinu Vrhu.

Rimljani su je osvojili u I. st. i pripojili provinciji Panoniji, u III. st. naseljavali su je trački Karpi, a oko 400. doseljavaju se Kelti. U VI. st. naseljavaju je slavenska plemena, koja pokoravaju Avari. Potkraj VIII. st. potpala je pod franačku vlast, a u prvoj polovici IX. pod vlast donjopanonskih knezova Pribine i Kocelja. U IX. st. u Baranju se doseljavaju Madžari, koji onamo uvode županijski sustav. Baranjska se županija spominje prvi put 1193. i bila je nastanjena Hrvatima i Madžarima, a središte joj je bio grad Pečuh. Granice su joj se mijenjale, a neko vrijeme obuhvaćala je područje s obiju strana Drave (npr. Osijek, Našice). Za Arpadovića bila je u sastavu Slavonije, a od 1319. pripadala je Mačvanskoj banovini. Na području Baranje nalazili su se mnogobrojni posjedi moćnih hrvatskih i ugarskih velikaških obitelji (Gisingovci, Gorjanski, Morovići, Iločki). Uoči pada pod osmansku vlast, nakon bitke na Mohačkom polju 1526., bila je u posjedu hrvatskog velikaša Krste Frankapana. Nakon pada Budima 1541. pripala je Mohačkomu sandžaku, a od 1543. u sastavu je Pečuškoga sandžaka. Za osmanske vlasti (1526–1687), uz naseljenike Hrvate i Madžare, u Baranju se doseljava pravoslavno stanovništvo iz unutrašnjosti Balkana. Karlovačkim mirom 1699. Baranja je vraćena Ugarskoj. U XVIII. st. nastavljeno je naseljavanje u Baranju Hrvata i Srba, a nakon 1720. onamo se doseljavaju Nijemci, uglavnom iz Austrije, Bavarske i Porajnja, a osobito nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. u Baranji se povećava broj Madžara. God. 1848. ušla je u sastav Srpskoga vojvodstva. Potkraj 1918. zaposjela ju je srpska vojska, a prema odredbama Trianonskog ugovora iz 1920. podijeljena je između Madžarske i Kraljevine SHS (manji dio Baranje između Drave i Dunava). U Pečuhu je 1921. proglašena Baranjsko-Bajska Srpsko-Madžarska Republika. God. 1941. okupirala ju je madžarska vojska. Odmah nakon Drugoga svjetskog rata dolazi u Baranji do novih demografskih promjena protjerivanjem njemačkog stanovništva i kolonizacijom pretežito Srba i Crnogoraca te manjim dijelom Hrvata. – U kolovozu 1991. Baranju je, osim užeg pojasa uz Dravu prema Osijeku, zauzela JNA i omogućila uspostavu samoproglašene srpske okupacijske vlasti. Najveći dio Hrvata i mnogi Madžari protjerani su; pritisci i progoni nastavili su se i nakon razmještaja mirovnih snaga UN (→ unprofor) u proljeće 1992. Pod Prijelaznom upravom UN (→ untaes) bila je od kraja 1995. do 15. I. 1998., kada je završen proces mirne reintegracije.

Baranja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5822>.