strategija (grčki στρατηγία: vođenje vojske; vrhovno zapovjedništvo), u užem i izvornom smislu, znanje i vještina vođenja → rata ili većih vojnih operacija; odnosi se na stvarnu i potencijalnu uporabu oružane sile (proučava rat, vojne doktrine, naoružanje, logistiku, suparničke i druge oružane snage i sl.). Više autora dijele strategiju na kopnenu, pomorsku i zračnu (ponegdje i svemirsku), zatim na strategiju lokalnoga i ograničenoga rata, strategiju specijalnoga rata, nuklearnu strategiju, strategiju prvog udara, strategiju odvraćanja itd. Strategiju vezanu isključivo uz vojno područje mnogi autori nazivaju vojnom, kako bi ju razlikovali od opće strategije (naziva se još i globalnom, velikom, nacionalnom i sl.). Opća strategija djelatnost je državnog vodstva u određivanju i realizaciji težišnih ciljeva na važnim državnim područjima (gospodarskom, diplomatskom, vojnom, tehnološkom, kulturnom i dr.), a u kontekstu → nacionalne sigurnosti. U tom je smislu vojna strategija segment opće strategije, tj. vještina primjene oružane sile radi ostvarenja postavljenih državnih ciljeva (ne isključivo vojnih, već i političkih, ekonomskih, diplomatskih i sl.). Neki autori rabe i pojam geostrategija, kao poveznicu geografskih činitelja i prostornih odnosa s (vojno) strateškim planiranjem, napose na široj regionalnoj ili globalnoj razni (→ geopolitika). Iz vojnog područja i državništva, pojam strategije ušao je u niz ostalih društvenih područja, u kojima se strategija poistovjećuje s dugoročnim planiranjem i djelovanjem radi postizanja određenoga cilja (u tom se smislu strategija određuje kao ekonomska, politička, stranačka, izborna, tržišna, financijska i sl.). Pojedine države objavljuju godišnje strateške planove (opće i po pojedinim ministarstvima), kao polazni koncept za određivanje državnih interesa i njihovo ostvarivanje.
Začetci strategijskoga promišljanja nalaze se već u radovima nekih starih kineskih i antičkih pisaca; ističu se Sun Zi (Sun Tzu) s djelom Umijeće ratovanja i Tukidid sa Zapisom o ratu Peloponežana i Atenjana (Povijest Peloponeskoga rata). Tek od sr. vijeka djela o vještini ratovanja izrazitije su se odvajala od vojno-povijesnih, te se naglašavala povezanost vojnih i političkih sadržaja (N. Machiavelli, J. Križanić i dr.). Od XVIII. st. utjecajna su bila vojna djela R. Montecucolija, S. de Vaubana, Fridrika II. Velikoga, A. V. Suvorova i dr. Potkraj XVIII. st. strategija se sve više razlikovala od taktike koja se svodi na vještinu uporabe naoružanja u borbenim operacijama. Potpunije istraživanje strategije započelo je u XIX. st. djelima K. von Clausewitza (O ratu, 1837) i A. H. Jominia (Pregled ratne vještine, 1838); utjecajni su postali i radovi H. Moltkea, A. G. von Schlieffena i dr.
Potkraj XIX. st. i u prvoj polovici XX. st. na strategijska su promišljanja djelovali ubrzani industrijski i tehnički razvoj, borba za kolonije između zapadnih sila te iskustva svjetskih ratova. U tom razdoblju značajna su djela objavili F. Foch (Načela rata, 1903), H. J. Mackinder (Geografski stožer povijesti, 1904), H. Delbrück (Povijest ratničkog umijeća u okviru političke povijesti, 1900–20), E. Ludendorff (Totalni rat, 1935) i dr. Stratešku važnost vojnopomorske snage u svjetskim razmjerima naglašavali su A. T. Mahan (Utjecaj pomorske moći na povijest, 1890) i britanski povjesničar Julian Corbett (Neka načela pomorske strategije – Some Principles of Maritime Strategy, 1911), potom i francuski admiral Raoul Castex (Strategijske teorije – Théories stratégiques, 1929) i dr. Među prvim su zagovornicima strateške važnosti zrakoplovstva bili talijanski general Giulio Douhet (Vladanje zračnim prostorom – Il dominio dell’aria, 1921) i američki general William Mitchell (Naše zrakoplovne snage – Our Air Force, 1921). Više je sovjetskih dužnosnika i generala također pisalo o vojnim i strategijskim temama (M. V. Frunze, V. I. Lenjin, L. Trocki, G. K. Žukov i dr.). U SAD-u su tijekom II. svjetskog rata značajne knjige objavili N. J. Spykman (Američka strategija u svjetskoj politici, 1942), Alexander de Seversky (Pobjeda pomoću zrakoplovstva – Victory Through Air Power, 1942), Edward M. Earle (Tvorci moderne strategije – Makers of Modern Strategy, 1943) i dr. Od kraja 1920-ih do sredine 1950-ih više knjiga iz područja strategije napisao je B. H. Liddell Hart (Odlučujući ratovi povijesti – The Decisive Wars of History, 1929., i dr.).
Nakon II. svjetskog rata u zapadnim se zemljama strategija počela multidisciplinarno proučavati i izvan uskih državnih i voj. krugova, te je postala prisutnija na sveučilištima i u javnim istraživačkim centrima (1961. R. Aron objavio je Mir i rat među nacijama, a 1963. André Beaufre Uvod u strategiju – Introduction à la strategie). U komunističkim državama strategija je uglavnom ostala strukovno zatvorena (među poznatijim su autorima V. Bubanj, S. G. Gorškov i dr.). Mnogobrojni instituti za strategijska istraživanja otvarali su se napose u SAD-u, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Među zapadnim autorima isticali su se američki povjesničar Edward N. Luttwak (Strateška ravnoteža 1972 – The Strategic Balance 1972, 1972; Velika strategija Sovjetskoga Saveza – The Grand Strategy of the Soviet Union, 1983; Strategija i povijest – Strategy and History, 1985; Strategija: logika rata i mira – Strategy: The Logic of War and Peace, 1987) i britanski povjesničar Paul Kennedy (Strategija i diplomacija 1870–1945 – Strategy and Diplomacy 1870–1945, 1983; Uspon i pad velikih sila – The Rise and Fall of the Great Powers, 1987). Raspadom SSSR-a i promjenom globalnih političkih odnosa, u 1990-ima je obnovljeno zanimanje za geostrateške teme (više radova objavili su Z. Brzezinski i dr.).
