Stravinski, Igor

ilustracija
STRAVINSKI, Igor

Stravinski (Stravinskij) [strav’i'nsk’ij] Igor (Igor’), ruski skladatelj (Oranienbaum, danas Lomonosov kraj Sankt Peterburga, 17. VI. 1882New York, 6. IV. 1971). Tijekom studija prava uzimao privatne sate kompozicije kod N. Rimski-Korsakova, pa su mu prve skladbe pod njegovim utjecajem. Poznanstvo s voditeljem glasovite baletne trupe Ballets russes S. Djagilevom i narudžba baleta Žar ptica (L’Oiseau de feu), izvedenoga s velikim uspjehom u Parizu 1909., omogućili su mu strjelovit međunarodni proboj na skladateljskom planu. Zahvaljujući tomu, ali i već očitovanoj skladateljskoj izvornosti i kozmopolitskim sklonostima, Stravinski se do kraja života kretao u mondenim umjetničkim krugovima i bio u doticaju s najnovijim strujanjima u glazbi i drugim umjetnostima. Od 1910. živio je u Švicarskoj i Francuskoj (Biarritz, Nica, Pariz), a nakon izbijanja II. svjetskog rata u SAD-u (Hollywood, New York). Usto je od 1930-ih mnogo putovao nastupajući sve više kao pijanist i dirigent s izvedbama vlastitih djela. Izrazito plodno i dugotrajno djelovanje Stravinskoga obilježio je niz stvaralačkih preobrazbi i sklonost usvajanju vrlo različitih stilskih utjecaja uz začudno zadržavanje vlastitosti. Od Petruške (1911), sljedećega baleta za Ballets russes, skladateljskim mu je jezikom dominirao snažan odmak od romantizma i sklonost objektivnijem izrazu, no to ga nije spriječilo da, uz ravnopravnu persiflažu glazbe sr. vijeka, renesanse, baroka i klasicizma, u pojedinim stadijima razvoja doživi i utjecaj Čajkovskoga. Moguće je izdvojiti tri velika stvaralačka razdoblja: rusko (do 1920-ih, uključujući ritualnu Svadbu i komičnu operu Mavra), neoklasicističko (do 1950-ih, zaključno s engleskom operom Život razvratnika – The Rake’s Progress, 1951) te protoserijalno i serijalno razdoblje (do smrti), u kojem na slobodan način preuzima neka načela dvanaesttonske tehnike.

Najpoznatije i najutjecajnije djelo Stravinskoga njegov je treći balet Posvećenje proljeća (Le Sacre du printemps), čija je praizvedba 1913. u Parizu izazvala velik skandal. Evocirajući pradavne poganske rituale žrtvovanja djevice, Stravinski je iskonskoj brutalnosti pronašao ekvivalent u oporom, politonalitetnom harmonijskom jeziku te silovitom ritmu, čije je djelovanje osnaženo simultanošću različitih metara, tzv. polimetrijom. Senzibilitet za scenu urodio je i mnogim kasnijim baletima, nerijetko s antičkom tematikom, kao što su neoklasicistički Pulcinella (1920), Apolon Muzaget (Apollon Musagète, 1928) i Orfej (Orpheus, 1948) te protoserijalni Agon (1957), a pokazivao je i sklonost miješanju opere i baleta s dramskim i oratorijskim žanrovima, osobito u djelima kao što su Priča o vojniku (L’Histoire du soldat, 1918), scenska kantata Svadba (Les Noces, 1923), opera-oratorij Œdipus Rex (1927), melodrama Perzefona (Perséphone, 1934) te multimedijalno osmišljen Potop (The Flood, 1962). Na području instrumentalne glazbe Stravinski je od I. svjetskog rata pokazivao zanimanje za komorniji orkestralni zvuk, gradeći više na koncertantnim nego na simfonijskim načelima. Zanimanje za duhovnost, najavljeno Simfonijom psalama (Symphonie de psaumes, 1930), rezultiralo je zanimljivim spajanjem utjecaja pravoslavnog i katoličkog bogoslužja, s osnovnim načelom litanijske repetitivnosti. U kasnijim sakralnim skladbama poput Canticum sacrum (uvjetovanom arhitekturom crkve sv. Marka u Veneciji gdje je praizvedena, 1956), Tužaljke (Threni, 1958), Abraham i Izak (na hebrejskom, 1963) te Requiem Canticles (1966) primjenjivao je sve više modernističkih, uglavnom serijalnih inovacija. Stravinskoga se smatra vjerojatno najznačajnijim skladateljem XX. stoljeća.

Stravinski, Igor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58362>.