Strindberg, August

ilustracija
STRINDBERG, August

Strindberg [stri'ndbærj], August (Johan), švedski književnik (Stockholm, 22. I. 1849Stockholm, 14. V. 1912). Sin propala poduzetnika iz bogate građanske obitelji i majke skromna podrijetla, djetinjstvo mu je obilježila emotivna nesigurnost zbog osjećaja zanemarenosti te siromaštvo i religijskoga fanatizam (o čem je pisao u autobiografskom romanu Služavkin sin – Tjänstekvinnans son, 1886). Napustio je studij u Uppsali i Stockholmu te se okušao kao učitelj, glumac, novinar, knjižničar i dr. Buntovna duha, ali i preosjetljiv i duševno nestabilan, što je često rezultiralo mržnjom prema ljudima, osobito prema ženama (tri propala braka). Višekratno je boravio u inozemstvu (neka djela napisao i na francuskom) te donosio u Švedsku aktualne kulturne i političke ideje; idiosinkrastičnom kombinacijom liberalnih i konzervativnih stajališta trajno je izazivao nesporazume. Po raznovrsnosti (pisao romane, drame, novele, kratke priče, dnevničku prozu, sjećanja, pjesme, kritike i dr.) i inovativnosti opusa jedan je od najznačajnijih švedskih književnika. Istodobno je i jedan od najutjecajnijih svjetskih dramatičara koji je osebujnom kombinacijom psihologije i naturalizma utro put ekspresionističkoj drami. – Njegovo prvo značajnije djelo, povijesnu dramu na temu švedske reformacije Majstor Olof (Mäster Olof, 1872), Kraljevsko kazalište nije prihvatilo, što je pojačalo autorov pesimizam i odbojnost prema institucijama; nakon prepravljanja, bilo je izvedeno 1890. te se poslije smatralo prvom modernom švedskom dramom. Nacionalnu slavu je stekao, međutim, svojim prvim romanom Crvena soba (Röda rummet, 1879), britkom društvenom satirom, što je nastavio i u zbirci pripovijedaka Novo carstvo (Det nya riket, 1882). Naizmjenično je ili istodobno pisao i prozu i drame; veze između njegovih fikcionalnih i nefikcionalnih djela stvorile su neobične intertekstualne odnose i hibridne književne forme (npr. Obrana luđaka – Le Plaidoyer d’un fou, 1895). Nakon donekle netipične historiografske proze (Švedski narod – Svenska folket, 1880; Švedske sudbine i pustolovine – Svenska öden och äfventyr, I–IV, 1882–91) i lutanja Europom, objavio je novele Ženiti se (Giftas, I–II, 1884–85., u hrvatskom prijevodu Brakovi), kojima je izazvao žestoke reakcije te bio optužen za blasfemiju. Premda je bio oslobođen optužbe, slučaj ga je mentalno pogodio pa se od tada trajno smatrao progonjenim. Nastupilo je intenzivno stvaralačko razdoblje tematski vezano ponajviše za odnose među spolovima, a čine ga njegove najpoznatije »naturalističke drame« (Otac – Fadern, 1887; Gospođica Julija – Fröken Julie, 1888; Vjerovnik – Fordringsägare, 1889). U istom su razdoblju nastali romani i novele o usamljenicima iz stockholmskog arhipelaga (Ljudi s Hemsöa – Hemsöborna, 1887; zbirka novela Život muškarca iz arhipelaga – Skärkareslif, 1888; Na obali mora – I havsbandet, 1890). Razdoblje psihičkih kriza, neuspjeha, napetosti (1894–97) koje je kulminiralo vjerskim obraćenjem, nazvao je »inferno-krizom« i opisao u osebujnoj autobiografskoj prozi Inferno (1897), koja je ujedno označila i prijelaz k poetici ekspresionizma i simbolizma. To je, uz proučavanje alkemije i teozofije, vidljivo u trodijelnoj drami Prema Damasku (Till Damaskus, 1898–1904), koja po svojoj strukturi i uvođenju lika Nepoznatoga predstavlja novinu u europskoj drami. Uz drame Advent (1898) i Ima zločina i zločina (Brott och brott, 1899), nove umjetničke izraze ostvario je u dramama Uskrs (Påsk, 1900), Mrtvački ples (Dödsdansen, I–II, 1901), te osobito u drami Igra snova (Ett Drömspel, 1902), strukturiranoj po uzoru na snoviđenja. Istodobno je nastalo i jedanaest povijesnih drama donekle realističnijeg izraza, ali ipak s religiozno-mističnim doživljajem kraljevskih sudbina (npr. Priča o Folkunzima – Folkungsagan, 1899; Gustaf Vasa, 1899; Erik XIV., 1899; Gustaf Adolf, 1900; Karlo XII. – Carl XII, 1901; Kristina, 1903). Inovativnost dramske forme odlikuje i njegovu posljednju stvaralačku fazu u tzv. komornim igrama (Kammarspelen, 1907: Nevrijeme – Oväder; Spaljena zemljišta – Brända tomten; Pelikan – Pelikanen) među kojima je najpoznatija Sablasna sonata (Spöksonaten), ostvarena dojmljivim postupcima karikature i groteske. Uz ostala djela (npr. Okultni dnevnik – Oculta dagboken, 1896–1908; Plava knjiga – En blå bok, 1907–12., i dr.), Strindberg je autor i nekoliko zbirki pjesama (npr. Mjesečarove noći u budnim danima – Sömngångarnätter på vakna dagar, 1884). Bavio se i slikanjem i fotografijom.

Strindberg, August. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58409>.