Barbieri, Veljko, hrvatski književnik (Split, 14. V. 1950 – Makarska, 18. V. 2026). Studirao je filozofiju, španjolski jezik i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1973. živio je kao profesionalni književnik, bio je dragovoljac Domovinskog rata, umirovljen 2001. u činu bojnika HV-a. U prvim djelima, nastalima u okviru poetike tzv. fantastičara, romanu Priča o gospodinu Zaku (1972) i pripovijetkama u zbirci Novčić Gordijana Pia (1975), najavio je trajnu zaokupljenost mediteranskim podnebljem i antičkom tradicijom, a sintezu fantastike i antičke književne tradicije ostvario je u distopijskim romanima Trojanski konj (1980), o totalitarnom društvu ustrojenom kao vojni logor, i napose Epitaf carskog gurmana (1983), o totalitarnom društvu u kojem glavni junak pokazuje otpor prepuštanjem kulinarstvu pomoću knjige recepata Celija Apicija, dočim je roman Odisejev erotikon (1984) erotska reinterpretacija Homerove Odiseje. Pisao je i kulturnopovijesnu publicistiku (Makarsko primorje, 1990; Dalmacija: legenda o svjetlu, 1991), u djelima Split: roman staroga grada (1997) i Hvar: kantilene i kartoline (2000) kulturnopovijesni prikaz povezao je s fikcijskim pristupom, o caru Dioklecijanu napisao je romansirane biografije Dioklecijan (2006) i Ja Dioklo Jupitrov sin (2008) te roman Sfinga (2019), a temi Splita se vratio u romanu Vrijeme grada (2022). Suvremene su tematike romani Zatvor od oleandrova lišća (1977), prema kojemu je snimljen igrani film Haloa – praznik kurvi (1988., koscenarist s redateljem Lordanom Zafranovićem), te Rat za peti okus (2015) i Eliksir istine (2016), osmišljeni kao nastavak Epitafa carskoga gurmana, a roman Zlatni brod (2026), o starome pomorcu koji pripovijeda svoje doživljaje, djelomice je pisan srednjodalmatinskom ikavicom. Objavio je dnevnik ratnih zbivanja oko Pakraca 1991. Tko je sa mnom palio kukuruz (1996), pisao je i poeziju (zbirke Sto koraka po šumi, 2009; Sto šesnaest valova, 2016). Osobito se istaknuo kao kulinarski i gastronomski pisac i televizijski voditelj (serija Jelovnici izgubljenih vremena, 2001–2012). Mnogobrojne je novinske kolumne i eseje, u kojima recepte povezuje s poviješću gastronomije i običaja, objedinio u knjigama Kuharski kanconijer (I–IV, 2002–07), 134 male priče o hrani i onome što se uz njih jede (2003), 100 mitova o hrani i 200 legendarnih recepata (2008), Jela starih barda (2012), Vrijeme je za gozbu (2013), a istovjetne strukture su i djela Priča o dalmatinskoj kuhinji i 410 izabranih recepata (2009), Veliki kuharski kanconijer (2018), Veliki mediteranski kanonijer (2024).
