struka(e):

sveto, u religijama, ono što pripada božanstvu/Bogu i što je posvećeno njegovoj službi (predmeti, mjesta, pisma); u širem smislu, sve ono što religiozni čovjek štuje. Sveto je glavna sastavnica svake religije i stoji u oprjeci s profanim. Po M. Eliadeu, »iskustvom svetoga ljudski je duh spoznao razliku između onoga što se otkriva kao zbiljsko, moćno, značajno i suvislo te njegove suprotnosti: kaotičnoga i opasnog tijeka stvari, njihova slučajna i nesuvisla nastajanja, postojanja i nestajanja«. Po Rudolfu Ottu, iskustvo svetoga apriorna je kategorija, ono je numinozno i vrhovna je vrijednost religioznoga čovjeka. U tom iskustvu čovjek doživljava duboku ovisnost, svijest da je stvorenje sučeljeno s nedokučivom i neizrecivom moći, koju on doživljava kao tajnu.

Sveto se ne očituje izravno, već preko nečega drugoga, različitoga, odnosno preko simbola. Vidljivi znak upućuje na nevidljivo ali prisutno sveto. Pritom se razlikuju tri momenta: a) prirodni predmet (kamen, drvo, gora); b) nevidljiva stvarnost (numen, nebo, božansko biće, transcendentni svijet, vrhovno biće, Bog); c) prirodan predmet koji postaje sakralnim (sveti kamen, sveto drvo, sveta gora), te posreduje sveto ne gubeći svoja prirodna svojstva. Sposobnost čitanja znakova svetoga jest divinacija, a mjerodavni su tumači utemeljitelj i prorok. Pošto su ga prepoznali preko znakova (činjenice, događaji), oni ga iskuse i tumače. Tako se zbiva objava svetoga.

Čim se posreduje preko svetih znakova, simbolâ, sveto se više ne shvaća kao apsolutna već kao objavljena stvarnost, koja se ograničila time što se objavila, hijerofanizirala. To se posredovanje zbiva preko triju glavnih oblika: simbola, mita i obreda. Religijski simboli imaju objaviteljsku i posredničku funkciju, preko njih se objavljuje stvarnost koja nije očita i nije dio svijeta. Mit je sveto pričanje i sveta povijest koja ima egzemplarnu vrijednost. On daje čovjeku naputke i uzore ponašanja u svijetu i u društvu pred božanstvom. Obred (ritual), vezan uz kult, daje svetost ljudima, bićima, predmetima, vremenu i prostoru u iskazivanju štovanja svetomu.

U različitim religijama sveto se promišlja na različite načine. U animističkim religijama ono je rasplinuta životna sila koja sve oživljuje (mana). U kozmičkim religijama sveto je neosobni kozmički zakon (logos, dao, brahman). No samostojnost svetoga, kako se ono očituje u hijerofanijama i u čovjekovu odnosu prema svetomu, kazuje da se sveto može oslovljavati i s Ti (Sveti), što se zbiva u monoteističkim religijama.

Citiranje:

sveto. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sveto>.