svijet.
1. U filozofiji, sveukupnost osjetilno dane zbiljnosti u kojoj vlada određena samozakonitost, sklad, svrha i samostalnost. Kao cjelina svijet je univerzum ili uređeni kozmos koji se dijeli na mnoštvo pojedinačnih svjetova, koji su opet uređeni po sebi imanentnim zakonima. U užem prostornom smislu svijet označuje zemaljsku kuglu i njezine stanovnike, a u vremenskom smislu označuje npr. razdoblje ovosvjetnoga života, starost ljudske vrste, starost svijeta itd. U ontologijskom smislu svijet je najviša regija bitka, koja obuhvaća mnoštvo regija pojedinačnih bića. On je horizont koji omogućuje nastanak i razvoj mnoštva mogućih (zbiljskih i mentalnih) svjetova. Dok tradicionalna kršćanska predodžba promatra svijet kao područje onoga stvorenoga, tvarnoga i tako Bogu suprotnoga, praktični i povijesno-politički pojam svijeta (I. Kant) podrazumijeva da je svijet horizont samoozbiljenja slobodne čovjekove volje i njegova napredovanja do potpunoga samoozbiljenja. U fenomenologiji E. Husserla i posebice u egzistencijalnoj ontologiji M. Heideggera svijet je »horizont svih horizonata«, tj. on je ona sfera predrefleksivnoga, neposrednoga iskustva koja omogućuje svaku naknadnu teorijsku refleksiju i smislenost svih naših iskaza. Zbog toga se svijet može promatrati i kao otvoreni sklop događanja smisla, koji ostaje nedostupan svakomu prirodoznanstvenom mišljenju i istraživanju, budući da on nije nikakva osjetilna danost. Samo takav pristup svijetu omogućuje i novovjekovnomu subjektu da prevlada svoju bezsvjetnost i da smisao svojega opstojanja traži upravo u horizontu tako razumljenoga svijeta.
2. Termin koji u geoznanostima označuje sveukupnost Zemlje: površinu, stanovništvo, države, gospodarstvo, znanost i kulturu. Povijesno, Svijet se dijeli na Stari i Novi; Stari označuje kolijevku cjelokupne civilizacije Europe, Azije i Afrike, a Novi prostore Sjeverne i Južne Amerike te Australije s Novim Zelandom.
