Šimun de Keza

Šimun de Keza (madž. Simon de Kéza [ši'mɔn dε ke:'zα]), ugarski ljetopisac (XIII. st.). Iznimno obrazovani svećenik, s titulom magistra, iz najužega kruga hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV. Kumanca (1272–90). Autor je povijesnog djela Djela Ugra (Gesta Hungarorum), u kojem razmatra povijest Huna i Madžara, njihove pradomovine i podrijetla, a posebnu pozornost posvećuje kraljevima iz dinastije Arpadović. U pisanju svojega djela posebno se usredotočio na razdoblje između 1282. i 1285. Koristio se pritom danas izgubljenim narativnim vrelima (Gesta Hungarorum anonimnog autora s kraja XII. st.), a bio je sklon dodavanju vlastitih interpretacija, nadopuna i izmjena. Namjera mu je bila veličati kralja Ladislava IV., ali i zabilježiti njegova djela kao uzor budućim naraštajima. Šimunovo djelo imalo je više redakcija, a u jednoj od njih, kojom je obuhvaćeno razdoblje 1091–1272., spominje se dragocjeni podatak o pogibiji hrvatskog vladara Petra na planini Gvozdu 1097. Šimunovi podatci o 225 ugarskih rodova koji su nastanili karpatsku kotlinu imali su odjeka i u hrvatskoj historiografiji, s obzirom na pitanje odnosa 12 hrvatskih plemena i kralja Kolomana. Njegovo djelo poslužilo je kao izvor podataka sastavljaču tzv. Zagrebačke kronike, uvodu Statutâ Zagrebačkoga kaptola Ivana Arhiđakona Goričkoga iz prve polovice XIV. st.

Šimun de Keza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59561>.