Šimun de Keza (madž. Simon de Kéza [ši'mɔn dε ke:'zα]), ugarski ljetopisac (XIII. st.). Iznimno obrazovani svećenik, s titulom magistra, iz najužega kruga hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV. Kumanca (1272–90). Autor je povijesnog djela Djela Ugra (Gesta Hungarorum), u kojem razmatra povijest Huna i Madžara, njihove pradomovine i podrijetla, a posebnu pozornost posvećuje kraljevima iz dinastije Arpadović. U pisanju svojega djela posebno se usredotočio na razdoblje između 1282. i 1285. Koristio se pritom danas izgubljenim narativnim vrelima (Gesta Hungarorum anonimnog autora s kraja XII. st.), a bio je sklon dodavanju vlastitih interpretacija, nadopuna i izmjena. Namjera mu je bila veličati kralja Ladislava IV., ali i zabilježiti njegova djela kao uzor budućim naraštajima. Šimunovo djelo imalo je više redakcija, a u jednoj od njih, kojom je obuhvaćeno razdoblje 1091–1272., spominje se dragocjeni podatak o pogibiji hrvatskog vladara Petra na planini Gvozdu 1097. Šimunovi podatci o 225 ugarskih rodova koji su nastanili karpatsku kotlinu imali su odjeka i u hrvatskoj historiografiji, s obzirom na pitanje odnosa 12 hrvatskih plemena i kralja Kolomana. Njegovo djelo poslužilo je kao izvor podataka sastavljaču tzv. Zagrebačke kronike, uvodu Statutâ Zagrebačkoga kaptola Ivana Arhiđakona Goričkoga iz prve polovice XIV. st.
