Škotska

ilustracija
ŠKOTSKA, Ben Nevis
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Škotska (Scotland), dio Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske i najsjeverniji dio otoka Velike Britanije; obuhvaća 78 811 km² (od toga unutarnje vode 900 km²). Na zapadu i sjeveru izlazi na Atlantski ocean, a na istoku na Sjeverno more. Od Engleske ju dijeli granična crta koja se pruža od ušća rijeke Tweed na istočnoj obali do zaljeva Solway na zapadnoj obali. Škotska se proteže i na otočja Hebridi ispred sjeverozapadne obale te Orkney i Shetland ispred sjeveroistočne obale, koji ukupno imaju više od 790 otoka. Obala je duga oko 16 150 km.

Prirodna obilježja

Škotska se uglavnom dijeli na južni, središnji i sjeverni dio. Južni dio Škotske obuhvaća niskoplaninsko područje Southern Uplands (visoravan s planinskim masivima, do 843 m visine, razdvojenih širokim dolinama) s graničnim gorjem Cheviot, građenim pretežno od starih stijena (granit, pješčenjak). Središnji dio sastoji se od niza depresija, koje se nastavljaju u zaljeve Firth of Clyde, Firth of Forth i Firth of Tay. Središnja nizina (engleski Central Lowlands) odvojena je rasjednom linijom, koja se pruža od Dumbartona na ušću rijeke Clyde na zapadu do Stonehavena na sjeveroistoku (Sjeverno more), od Škotskog visočja (Highlands; obuhvaća oko 60% Škotske) koje se nalazi sjeverozapadno od nje. Najviši dio visočja čini gorje Grampian s najvišim vrhom britanskog otočja Ben Nevis, 1343 m. Udolina Great Glen (prije Glen More) s nizom jezera rastavlja gorje Grampian (granitni ravnjak) od Sjeverozapadnoga visočja (North West Highlands), raščlanjenoga dugotrajnom riječnom i glacijalnom erozijom. Rijeke najvećim dijelom teku prema istoku, odn. prema Sjevernome moru; najdulje su Tay (188 km), Spey (172 km), Clyde (172 km), Tweed, Dee, Don, Forth. Škotska je bogata jezerima (loch; oko 31 460), kojih je najviše u Škotskom visočju; najveća su i najpoznatija jezera Loch Lomond i Loch Ness. Za Škotsku je karakteristična razvedenost obale, osobito zapadne, po čemu se znatno razlikuje od Engleske. Na zapadnoj obali duboko su se usjekli zaljevi (estuariji) Firth of Clyde i Firth Lorn, a na istočnoj Firth of Forth i Moray Firth. Više dijelove planinskoga područja pokrivaju vrištine i prostrani pašnjaci.

Stanovništvo

Prema popisu 2011. u Škotskoj žive 5 295 403 st. (prema procjeni za 2017. godinu 5 424 800 st.); gustoća naseljenosti iznosi 67,2 st./km². Najgušće je naseljeno središnje nizinsko područje (Središnja nizina ili Central Lowlands); ostala su područja rijetko naseljena. Stanovnici su Škoti (84,0%; 2011), ostali Britanci (7,9%; Englezi i dr.), Poljaci (1,2%), Irci (1,0%), Pakistanci (0,9%) i dr. Prema vjeroispovijesti (2011) pretežito su kršćani (53,8%; protestanti, pripadnici prezbiterijanske Škotske crkve 32,4%, rimokatolici 15,9%, a ostali kršćani 5,5%); nereligioznih je 36,7%, a od ostalih su najbrojniji muslimani (1,4%). Uz engleski raširen je i škotski jezik (Scots, varijetet engleskoga jezika; govori ga oko 1,5 milijuna stanovnika, 2011), dok je škotski gelički (gaelski) jezik gotovo izumro (oko 59 000 govornika, uglavnom na Hebridima). Glavni je grad Edinburgh (459 366 st., 2011), a najveći Glasgow (590 507 st.; treći u Velikoj Britaniji), oba smještena u Središnjoj nizini. Ostali su veći gradovi (2011) Aberdeen (195 021 st.), Dundee (147 285 st.), Paisley (76 834 st.), East Kilbride (74 395 st.), Livingston (56 269 st.), Hamilton (53 188 st.), Cumbernauld (52 270 st.), Kirkcaldy (49 709 st.), Dunfermline (49 706 st.), Inverness (48 201 st.), Perth (46 970 st.), Ayr (46 849 st.) i Kilmarnock (46 159 st.). Od petnaestak sveučilišta najstarija su u Saint Andrewsu (1413), Glasgowu (1451), Aberdeenu (1495) i Edinburghu (1453).

Promet

Cestovna i željeznička mreža dobro je razvijena; glavne su linije koje povezuju sjever s engleskom mrežom prometnica na jugu. Najgušća je mreža prometnica u Središnjoj nizini; poprečne željezničke pruge povezuju istočnu obalu (Dunbar) preko Edinburgha i Glasgowa s gradovima na zapadnoj obali (Wemyss Bay, Ayr, Stranraer). U robnome prometu veliku ulogu imaju luke preko kojih ide oko 67% škotskog izvoza. Glavne su trgovačke luke okupljene u zaljevu Forth (luke Grangemouth, Dundee, Leith/Edinburgh, Kirkcaldy) s ukupno 27,5 milijuna tona prometa (2017) i Clyde (Glasgow, Greenock, Hunterston; 8,9 milijuna tona), a ostale su veće luke Aberdeen, Cairnryan i Peterhead. Glensanda je luka za izvoz granita (6,2 milijuna tona), a Sullom Voe je naftno-plinski terminal (5,2 milijuna tona). Trajektnim linijama povezana je s okolnim otocima (Shetland, Orkney, Hebridi) i sa Sjevernom Irskom. Međunarodne zračne luke imaju Edinburgh, Glasgow, Aberdeen, Prestwick i Inverness.

Povijest

U III. tisućljeću pr. Kr. na područje današnje Škotske došli su mezolitički lovci sakupljači i ribari, a nakon njih neolitičko stanovništvo (u II. tisućljeću pr. Kr.) koje je gradilo monumentalne megalitičke grobnice (Maes Howe na orkneyskom otoku Mainlandu). Gradnja grobnica i megalitičkih građevina u funkciji obrednih prostora (Callanish u Lewisu, Brodgar na Mainlandu) nastavila se i u brončanom dobu, koje je u Škotskoj započelo oko 1800 god. pr. Kr. Željezno doba, obilježeno gradnjom visinskih gradinskih naselja, započelo je seobom Kelta koji su se u južne i središnje dijelove Škotske doselili u prvom (oko 600. pr. Kr.) i drugom valu (oko 300. pr. Kr.). Prilikom seobe potisnuli su Pikte, potomke pretkeltskoga domorodačkog stanovništva, u sjeverni dio Škotske (Highlands).

U doba rimske invazije na sjeverne dijelove Britanije (I. st.), područje južne i središnje Škotske, koje su rimski pisci zvali Caledonia, bilo je podijeljeno između četiriju keltskih plemena (Votadini, Selgovae, Novantae i Damnonii). Iako su ih Rimljani tijekom vojne kampanje god. 43. pokorili, kao i piktska plemena na području istočnih dijelova Highlandsa, ubrzo su se morali povući. Tek su za vladavine cara Antonija Pija Rimljani god. 142. osvojili cijelu južnu i središnju Škotsku. Pod njihovom je vlašću to područje ostalo sve do god. 185., kada su se povukli do Hadrijanova zida. Početkom V. st. bilo je osnovano na području sjeverne i središnje Škotske kraljevstvo Pikta, a potkraj istog ili početkom VI. st. na područje zapadne Škotske naselili su se Škoti (keltsko pleme iz sjeverne Irske), koji su osnovali kraljevstvo Dalriadu. Usporedno s njima prodrli su u današnju južnu Škotsku romanizirani keltski Bretonci, koji su na tom području osnovali kraljevstva Gododdin, Strathclyde i Rheged. Nakon propasti Gododdina i Rhegeda početkom VIII. st. u srazu s anglosaskim kraljevstvom Northumbrijom, koje se polovicom VIII. st. proširilo i na južne dijelove kraljevstva Pikta, uzdiglo se kraljevstvo Strathclyde, čiji su vladari pod svoju vlast stavili područje današnje jugozapadne Škotske te sjeverozapadne Engleske (Cumbria). Dotadašnji razvoj Škotske bio je prekinut najezdama Vikinga (Normana), koji su prvi put napali Kraljevstvo Pikta 795. god., a već 839. zaposjeli znatne dijelove sjeverne Škotske. Vojni slom piktskoga kraljevstva omogućio je dalriadskomu kralju Kennethu I. MacAlpinu ujediniti Škote i Pikte. Izborom Kennetha I. za kralja Pikta oko 843. bilo je stvoreno kraljevstvo Alba, koje je obuhvaćalo veći dio Škotske sjeverno od rijeka Forth i Clyde. Premda su Normani već oko god. 870. odvojili Orkneyske otoke od toga kraljevstva te uspostavili na njima neovisnu grofoviju, teritorijalni gubitak na sjeveru bio je već 899. nadoknađen na jugu budući da je kraljevstvo Strathclyde priznalo vrhovnu vlast kralja Albe Donalda II. Već iduće godine Alba se privremeno proširila i na sjeverne dijelove northumbrijske pokrajine Lothian. Iako je Lothian već 927. ili 937. ušao u sastav kraljevstva Wessex, njegovi sjeveroistočni dijelovi s Edinburghom bili su 962. ponovno pripojeni Albi, a ostatak pokrajine tek nakon pobjede njezina kralja Malcolma II. nad engleskom vojskom u bitki kraj Carhama (1018). God. 1034. Malcolma II. naslijedio je unuk Duncan I., dotadašnji kralj Strathclydea.

Krunidbom Duncana I. završio je dugotrajni proces sjedinjenja Albe, Strathclydea, Cumbrije i Lothiana u jedno kraljevstvo, koje je dobilo ime Škotska (Scotland). Duncan I. poginuo je 1040. u prijestolnom ratu od ruke svojega vojskovođe Macbetha, koji se zatim proglasio kraljem. Nasilnu promjenu na škotskom prijestolju iskoristili su Englezi, koji su 1040. zaposjeli Cumbriju (do 1057). Uz englesku pomoć, Duncanov sin Malcolm III. pobijedio je 1054. Macbetha te samostalno zavladao južnom Škotskom. Iako je Malcolm III. u bitki kraj Lumphanana (1057) pobijedio i ubio Macbetha, sjeverna Škotska i dalje je ostala pod vlašću njegova sina Lulacha (1057–58). Kada je Malcolm III. u bitki kraj Essieja pobijedio i ubio Lulacha, škotsko kraljevstvo bilo je ponovno sjedinjeno pod vlašću jednoga kralja. Kao saveznik poraženoga engleskoga kralja Harolda II., Malcolm III. bio je od 1070. u ratu s Vilimom I. Osvajačem i njegovim sinom Vilimom II. Česti sukobi s normanskom Engleskom oslabili su Škotsku koja je za pretposljednje godine vladavine Malcolma III. izgubila Cumbriju (1092), a za vladavine Edgara (1097–1107) Vanjske i Unutrašnje Hebride (1098), koji su potom, kao zasebno kraljevstvo, dospjeli pod vlast norveškoga kralja Magnusa III. Barfota. Za Malcolmovih nasljednika, od kojih je najmoćniji bio David I. (1124–53), Škotska se postupno feudalizirala po uzoru na susjedno englesko-normansko kraljevstvo. David I. iskoristio je prijestolne borbe u Engleskoj te 1136. ponovno Škotskoj pripojio Cumbriju, a dvije godine poslije i sjevernu Northumbriju. Iako je Henrik II. potvrdio 1149. Davidu I. pravo na te teritorije, već 1157. izbio je novi škotsko-engleski rat, koji je za vladavine Malcolma IV. (1153–65) završio trajnim gubitkom Cumbrije i sjeverne Northumbrije u korist Engleske. Pokušaj Vilima I. zvanoga Lav (1153–1214) da povrati izgubljene teritorije završio je njegovim porazom i mirom u Falaiseu (1174) kojim je Škotska postala vazalnim kraljevstvom engleskoga kralja Henrika II. (do 1189). Do postupnoga jačanja Škotske došlo je za vladavine Aleksandra II. (1214–49). Iako je 1209. Škotska ponovno postala vazalnim kraljevstvom engleskoga kralja Ivana bez Zemlje, Aleksandar II. iskoristio je otpor engleskih barunâ protiv Ivana te ga u savezu s njima pobijedio 1215. Njegovu politiku jačanja Škotske nastavio je Aleksandar III. (1249–86), koji je u borbama s Norveškom (1263–66) stekao Hebride i otok Man (škotski posjed do 1341). Nakon smrti njegove malodobne kćeri, kraljice Margarete (1286–90), javilo se čak trinaest pretendenata na škotsko prijestolje. Arbitar u tom prijestolnom sporu bio je engleski kralj Eduard I. koji je za škotskoga kralja izabrao Johna Balliola i smatrao ga svojim vazalom, a kada se ovaj pobunio, Eduard je zaratio sa Škotskom i, nakon pobjede kraj Dunbara 1296., zagospodario zemljom.

Nakon pobjede, Eduard I. pod svoju izravnu vlast stavio je cijelu južnu Škotsku te istočne dijelove središnje Škotske. Taj posjed dao je na upravu engleskim feudalcima protiv čije je vladavine već 1297. izbio ustanak seljaka i gradskoga puka pod vodstvom Williama Wallacea. Iako je Wallace 1305. bio uhvaćen i smaknut, ustanak je poprimio svenarodne razmjere borbe za nezavisnost pod vodstvom Roberta Brucea, koji se 1306. dao okruniti za kralja kao Robert I. Nakon pobjede u bitki kraj Bannockburna (1314), dugogodišnji škotsko-engleski sukob ušao je u drugu fazu i trajao je do 1328. kada je Eduard III. priznao Škotskoj punu neovisnost.

Za maloljetnosti Robertova nasljednika Davida II. (1329–33. i 1336–71) izbio je prijestolni rat. U njem je pobijedio engleski štićenik Edward Balliol (1332., 1333–34. i 1335–36). Iako je već iste godine bio zbačen, uz englesku pomoć vratio se već 1333. na prijestolje i za uzvrat prepustio cijelu jugoistočnu Škotsku Eduardu III. God. 1336. Edward Balliol odrekao se krune, a vlast u Škotskoj prepustio je regentu Robertu Stuartu, koji je tek 1341. omogućio povratak Davida II. u Škotsku (od 1333. bio je u progonstvu u Francuskoj). David II. pokušao je iskoristiti izbijanje rata između engleskog i francuskoga kralja (Stogodišnji rat 1337–1453) za osamostaljenje Škotske, no taj je pokušaj završio njegovim porazom u bitki kraj Neville’s Crossa 1346. i padom u englesko zarobljeništvo, u kojem je ostao do 1357. Za to vrijeme vlast u Škotskoj prešla je u ruke regenta Roberta Stuarta te vođâ moćnih rodova (klanova), što je dovelo do feudalne anarhije. Budući da je David II. umro bez nasljednika, za novoga škotskoga kralja bio je okrunjen Robert Stuart kao Robert II.

Premda je dolazak dinastije Stuart na škotsko prijestolje pod vodstvom Roberta II. (1371–90) privremeno obuzdao feudalnu anarhiju, ona je ponovno izbila nakon smrti Roberta III. (1390–1406), da bi svoj vrhunac doživjela za maloljetnosti njegova nasljednika Jakova II. (1437–60). Predvođeni moćnim rodom Douglas, pobunjeni škotski rodovi stavili su do 1449. pod svoj nadzor više od polovice kraljevstva. Iako je Jakov II. 1452. porazio pobunjenike te započeo s obnovom kraljevske vlasti, taj su posao dovršili njegovi nasljednici Jakov III. (1460–88) i Jakov IV. (1488–1513). Osim toga, Škotska se ženidbom Jakova III. za Margaretu, kćer norveško-danskoga kralja Kristijana I., proširila 1470. na Orkneyske otoke i Shetland, dok je ženidbom Jakova IV. za Margaretu Tudor, kćer engleskoga kralja Henrika VII., bio 1503. konačno uspostavljen mir između dvaju susjednih kraljevstava. No već 1513. izbio je novi škotsko-engleski rat. U odlučujućoj bitki kraj Floddena Škoti su pretrpjeli težak poraz, dok je njihov kralj Jakov IV. izgubio i život. Za malodobnosti njegova sina i nasljednika Jakova V. (1513–42) vodile su se borbe za regentstvo i izbijali neredi, koji su se pojačali prodiranjem reformacije u Škotsku. Iako je Jakov V. uz francusku pomoć do 1530. učvrstio središnju vlast u Škotskoj (prva mu je žena bila kći francuskoga kralja Franje I., a druga Marie de Guise), u novom sukobu s Engleskom bio je poražen u bitki kraj Solway Mossa 1542. Nakon njegove iznenadne smrti od kolere, za novu kraljicu bila je okrunjena malodobna Marija Stuart (1542–87), umjesto koje je do 1554. vladala Marie de Guise. Za njezina regentstva južnu Škotsku okupirale su engleske postrojbe (1544–45), koje su s toga područja bile potisnute tek 1551. uz pomoć francuskih postrojba. Na jačanje škotsko-francuskoga katoličkog savezništva, koje je dovelo Škotsku u podređen položaj prema Francuskoj, došlo je do okupljanja protestanata pod vodstvom J. Knoxa. Oni su uz potporu plemstva osnovali 1557. savez škotskih protestanata (Protestantska liga) koji se borio za oslobođenje Škotske od francuskog utjecaja i za ograničenje kraljevske vlasti. U toj borbi protestante je oružjem i novcem pomagala engleska kraljica Elizabeta I. Kada su 1560. preminuli Marie de Guise i francuski kralj Franjo II., Protestantska liga uspostavila je škotski parlament koji je službeno prihvatio reformaciju, proglasio slobodu vjeroispovijesti te provodio sekularizaciju crkvenih imanja. Iste godine ugovorom u Edinburghu francuska je vojska bila prisiljena napustiti Škotsku. Vjerski mir trajao je tek do povratka Marije Stuart u Škotsku 1561., kada su se ponovno razbuktale borbe između katolika i pristaša reformacije. God. 1567. protestanti su digli ustanak i prisilili Mariju Stuart na abdikaciju u korist maloljetnoga sina Jakova VI., što je dovelo do izbijanja vjerskoga rata između protestanata i kraljičinih katoličkih pristaša (1567–73).

Kada je 1603. Elizabeta preminula, englesko plemstvo izabralo je Jakova VI., praunuka Margarete Tudor, za englekoga kralja (Jakov I.). Time je bila ostvarena personalna unija između Škotske i Engleske. Jakovljev nasljednik Karlo I. (1625–49) nametnuo je Škotskoj anglikansko bogoslužje, što je 1638. dovelo u Edinburghu do osnutka Nacionalnoga zavjeta za obranu vjere (National Convenant), čiji su se nositelji – konvenantari (»zavjetnici«) – obvezali braniti prezbiterijanizam, odnosno Škotsku crkvu. Zbog Karlove vjerske politike izbila je konvenantarska pobuna, koja je zahvatila cijelu zemlju i dala izravan poticaj engleskoj građanskoj revoluciji. Škotskom pobunom i sazivom Parlamenta (1640) otpočela je engleska građanska revolucija i građanski rat (1642–46) između pristaša dvora i Parlamenta. Kada je u Engleskoj izbio rat, škotski su konvenantari 1643. sklopili i formalni savez s engleskim Parlamentom (Solemn League and Covenant). Njihove su postrojbe sudjelovale 1644. na strani puritanaca u velikoj bitki kraj Marston Moora, a također uz njihovu pomoć kraljevske snage u Škotskoj bile su 1645. potpuno razbijene. Poražen i u Engleskoj, Karlo I. pobjegao je 1646. u Škotsku, no Škoti su ga izručili engleskom Parlamentu. Smaknuće Karla I. (1649) i proglašenje republike (pod nazivom Commonwealth) izazvalo je negodovanje dotadašnjih Cromwellovih škotskih saveznika, koji su u produbljenju engleske revolucije osjećali prijetnju za svoje privilegije i opstojnost Škotske. Kako bi preduhitrili opasnost, škotski prezbiterijanci očitovali su svoju privrženost dinastiji, te 1650. proglasili škotskim kraljem Karla II. (1650–51. i 1660–85). To je dovelo do rata s Engleskom te, nakon poraza (1651), do sjedinjenja s njome u parlamentarnu uniju (od 1657. do 1660. unija je nosila naziv Commonwealth).

God. 1660. restaurirani su Stuartovci, a škotski kralj Karlo II. proglašen je i za kralja Engleske i Irske. Raspustio je Parlament i ukinuo sve zakonske odluke od 1633. nadalje. Zbog kraljeva apsolutizma izbijale su česte pobune i ustanci. Karlovu apsolutističku politiku nastavio je voditi i Jakov VII. (Jakov II. za Englesku), koji je favorizirao katolike. Pokušavši rehabilitirati katoličanstvo u Engleskoj, izazvao je jednodušan otpor Parlamenta koji ga je svrgnuo, a za novoga kralja imenovao 1689. njegova zeta, nizozemskog namjesnika Vilima Oranskoga (vladao kao Vilim III. Oranski). Pokušaj Jakova VII. da se ponovno domogne engleskoga prijestolja, ostao je bez uspjeha. Nakon smrti Vilima III. Oranskoga prijestolje je naslijedila Ana Stuart (1702–14). Zbog želje škotskoga plemstva i poduzetnoga građanstva da sudjeluje u engleskoj trgovini i kolonijalnoj ekspanziji, za Anine je vladavine došlo do sređivanja škotsko-engleskih odnosa i početka pregovora oko stvaranja unije dvaju kraljevstava. Nakon uspješnoga završetka pregovora, 1. V. 1707. bila je stvorena parlamentarna unija između dviju zemalja. Škoti su zadržali svoje zakone i Crkvu, a za zajedničku državu počeo se upotrebljavati naziv Velika Britanija.

Nakon sklapanja unije, znatan dio plemenske aristokracije (klanova) u planinskom dijelu Škotske (Highlands) nije tijekom prve polovice XVIII. st. odustajao od pokušaja da silom restaurira dinastiju Stuart. Njezini pristaše, jakobiti, digli su čak četiri neuspješna ustanka (1708., 1715., 1719. i 1745–46). Nakon njihova sloma, veći broj vođa klanova bio je protjeran ili smaknut, a upravu nad njihovim posjedima preuzele su vladine komisije. Jak udarac klansko-feudalnom sustavu u Škotskoj zadao je i zakon iz 1747. koji je vođama klanova oduzeo pravo jurisdikcije na području i nad članovima klana i tako im onemogućio stvaranje privatne vojske. Također je 1746. bilo ukinuto posebno britansko ministarstvo za Škotsku (osn. 1707); škotske poslove potom je vodio lord odvjetnik (upravitelj škotskoga pravosuđa). Istodobno je došlo do znatnoga smanjenja stanovništva Highlandsa (i zato što su dotadašnje obradive površine na tom području uglavnom bile pretvorene u pašnjake). Škoti su u velikom postotku sudjelovali u britanskom naseljavanju kolonija, kao i u kolonijalnim pothvatima općenito. Usporedno sa smirivanjem političkih prilika, u Škotskoj je tijekom druge polovice XVIII. st. došlo do procvata filozofije i znanosti (škotsko prosvjetiteljstvo), dok je XIX. st. obilježila industrijska revolucija (osobito razvoj brodogradnje u Glasgowu, koji je postao drugi po veličini britanski grad). God. 1885. ponovno je bilo osnovano zasebno britansko ministarstvo za Škotsku. Nakon I. svjetskog rata, te osobito nakon II. svjetskog rata, došlo je do gospodarske stagnacije; ekonomija se počela oporavljati 1980-ih (dijelom i zahvaljujući eksploataciji naftnih izvora u Sjevernome moru).

Početkom 1970-ih britanska vlada razmatrala je mogućnosti za škotsku političku samoupravu, čemu su pogodovali i uspjesi Škotske nacionalne stranke (SNP) na britanskim izborima 1974 (socijaldemokratski SNP osnovan je 1934. i zagovara neovisnost Škotske od Velike Britanije). U razdoblju 1978–79. neuspjeli su pokušaji zasnivanja ograničene samouprave. Ponovno je bila zahtijevana na referendumu 11. IX. 1997. te ju je odobrila britanska vlada (17. XI. 1998). Izbori su se u Škotskoj održali u svibnju 1999., a Škotski parlament uspostavljen je u Edinburghu 1. VII. 1999. Škotska laburistička stranka (SLP) bila je vodeća nakon izbora 1999. i 2003. Na izborima u svibnju 2007. SNP je s malenom prednošću pobijedio SLP (ostale su utjecajne stranke Škotska konzervativna stranka i Škotski liberalni demokrati), te je predsjednik vlade Škotske postao Alex Salmond (predsjednik SNP-a 1990–2000. i od srpnja 2004). U kolovozu 2007. Salmond je objavio izvješće o neovisnosti Škotske, koja bi se postupno ostvarivala i bila potvrđena na referendumu. Na izborima u svibnju 2011. SNP osvojio je većinu te je Salmond ostao predsjednik vlade. Na referendumu u rujnu 2014. nije prihvaćen zahtjev za neovisnošću Škotske. Slijedila je Salmondova ostavka te je vodstvo SNP-a i premijerski položaj preuzela Nicola Sturgeon (u studenome 2014). Drugi premijerski mandat ima od svibnja 2016., nakon pobjede SNP-a na izborima u Škotskoj. Na referendumu održanome u lipnju 2016. većina glasača u Škotskoj bila je protiv britanskog izlaska iz Europske unije, što je stvorilo napetosti prema novoj britanskoj vladi (od srpnja 2016. predvodi je Theresa May). Škotska vlada, predvođena SNP-om, protivi se britanskoj politici izdvajanja iz Europske unije, a najave premijerke Sturgeon o novome škotskom referendumu o neovisnosti (koju bi Škotsku održao u Europskoj uniji), aktualne su i početkom 2017. Na britanskim parlamentarnim izborima 2017. SNP je postigao znatno lošiji rezultat nego na prethodnima.

Škotska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59677>.