Adžija, Božidar, hrvatski pravnik i publicist (Drniš, 24. XII. 1890 – Zagreb, 9. VII. 1941). Na studij prava odlazi 1910. u Prag, gdje ga je završio doktoratom 1914. Nakon povratka u domovinu 1914. mobiliziran, do kraja I. svjetskog rata radio je kao pisar i prevoditelj u vojnim sudovima u Sinju, Šibeniku i Dubrovniku. Godine 1918. izabran u Drnišu za člana Narodnoga vijeća SHS, a zbog talijanske okupacije napušta Dalmaciju i 1919. nastanjuje se u Zagrebu. Bio šefom Ureda za izbjeglice iz Istre te nakratko 1919–20. postaje članom Zemaljske vlade kao povjerenik za socijalnu skrb. Od 1922. do smrti radio u Središnjem uredu za osiguranje radnika. Od 1919. bio je član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, a od 1935. KPJ. Na osnivačkome kongresu Komunističke partije Hrvatske 1937. izabran je za člana Centralnoga komiteta. Zbog komunističke agitacije do 1941. više puta suđen i zatvaran (1936., 1938., 1939), a od travnja 1941. nalazio se u ustaškom zatvoru. Početkom srpnja 1941., zajedno sa skupinom kerestinečkih logoraša, ustaške su ga vlasti strijeljale u Maksimiru. Godine 1926. utemeljio Radničku čitaonicu, a 1927. Radničku biblioteku. Od 1925. do 1928. bio je glavni urednik Radničke zaštite, službenoga glasila Središnjeg ureda za osiguranje radnika, i 1928–33. Službene misli, te urednik časopisa Znanost i život i Naših novina (1939). Pisao je članke o političkim, sociološkim, ekonomskim, kulturnim i filozofskim pitanjima te o problemima socijalne politike, radničkoga pokreta, o fašizmu, odnosu Crkve i države, inteligencije, radništva i drugim temama, a objavljivao ih je u časopisima, radničkim i stranačkim glasilima. Adžija je jedan od najistaknutijih marksističkih mislilaca i intelektualaca hrvatskoga radničkog pokreta u razdoblju prije II. svjetskog rata. Važnija djela: Kapitalizam i socijalizam (1920), Međunarodna organizacija rada (1926), Od Platona do Marksa (1929) i Karl Marks (1936).
