Šokčević, Josip, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Vinkovci, 7. III. 1811 – Beč, 16. XI. 1896). Završio je Vojnu akademiju u Bečkome Novome Mjestu (1830). Od 1846. služio je u Lavovu, gdje je 1848. bio imenovan pukovnikom i zapovjednikom 37. pješačke pukovnije s kojom je sudjelovao u austro-talijanskom ratu (1848–49); istaknuo se u opsadi i osvojenju Venecije. Promaknut je u čin general bojnika; od 1849. bio je zapovjednik u Petrinji, a 1850–54. u Srijemskoj Mitrovici. God. 1857. bio je imenovan podmaršalom, a iduće godine zamjenikom bana J. Jelačića i tajnim savjetnikom te vrhovnim kapetanom, guvernerom i zapovijedajućim generalom u Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon Jelačićeve smrti bio je imenovan vrhovnim kapetanom i generalom u Banatu. Naslovnim vlasnikom 78. osječke pukovnije postao je 1860., a iste godine doživotnim članom Carevinskoga vijeća, banom, generalom cjelokupne vojske u Trojednoj Kraljevini, guvernerom grada Rijeke i vrhovnim predsjednikom Banskoga stola. Pošto je Listopadskom diplomom 1860. bilo vraćeno ustavno stanje u Monarhiji, iste godine sazvao je Bansku konferenciju radi donošenja izbornoga reda za saziv Hrvatskoga sabora (1861), koji je pokušao riješiti državnopravno pitanje Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj i Austriji. Podupirao je Samostalnu narodnu stranku na čelu s I. Mažuranićem koja je pokušavala sklopiti dogovor s Austrijom prije no što se ona nagodi s Ugarskom. No isključivanjem Hrvatske iz pregovora o novom ustrojstvu Monarhije i sklapanjem Austro-ugarske nagodbe (1867), bili su srušeni temelji politike Samostalne narodne stranke, koju je i ban Šokčević zastupao; on je 27. VI. 1867., na vlastitu molbu, bio riješen banske časti i 1868. umirovljen.
