Šopov [šo'~], Aco, makedonski književnik (Štip, 20. XII. 1923 – Skoplje, 20. IV. 1982). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Djelovao je kao urednik književnih časopisâ (Idnina, Nov den, Sovremenost), glavni urednik i direktor u izdavačkom poduzeću »Kočo Racin«, predsjednik Društva književnika Makedonije te visoki republički i diplomatski dužnosnik (veleposlanik SFRJ u Senegalu 1972–76). Smatra se začetnikom suvremenoga makedonskoga pjesništva (zbirka Pjesme – Pesni, 1944) i autorom paradigmatskih zbirki makedonskoga pjesničkoga modernizma (Stihovi o muci i radosti – Stihovi za makata i radosta, 1952; Vjetar nosi lijepo vrijeme – Veterot nosi ubavo vreme, 1957). Tematiku ratne i poratne stvarnosti usmjerio je 1950-ih prema subjektivnim doživljajima u središtu kojih su priroda, žena i ljepota. Središnje ontološko mjesto njegove refleksivne lirike zauzima zbirka Nepostojanje (Nebidnina, 1964; naslov bi mogao označivati i nepostojanje te odricanje bitka biću i njegovo pronalaženje u riječi i stvaralaštvu). Tom je poezijom kao i zbirkom Zagledan u pepeo (Gatač vo pepelta, 1970) dostignuo visoke standarde metaforičnoga i simboličnoga modernoga pjesničkoga izraza. U zbirci Pjesma crne žene (Pesna na crnata žena, 1976), slijedeći teoriju miješanja kultura svojega prijatelja pjesnika L. S. Senghora, ostvario je čudesan spoj afričke i makedonske kulture, ispjevavši antologijske primjere ljubavne, pejzažne, domoljubne, kozmopolitske i refleksivne lirike.
