Taviani [tavia:'ni], braća Vittorio (San Miniato, 20. IX. 1929 – Rim, 15. IV. 2018) i Paolo (San Miniato, 8. XI. 1931 – Rim, 29. II. 2024), talijanski filmski redatelji i scenaristi. Filmom i kazalištem počeli su se baviti za studija u Pisi. Nakon suradnje s Valentinom Orsinijem kao koredateljem, od filma Prevratnici (I sovversivi, 1967) djeluju kao autorski par, uvijek zajednički potpisujući režiju i scenarij. Njihove filmove odlikuje samosvojan i dosljedan stil koji isprepleće naslijeđe talijanskoga filmskog neorealizma, književnog verizma, lirski senzibilitet i poetsku diskretnost s lijevom političkom orijentacijom, u rasponu od utopijskih tonova (U znaku škorpiona – Sotto il segno dello scorpione, 1969), anarhizma i radikalizma (Sv. Mihovil je imao pijetla – San Michele aveva un gallo, 1972) do groteske o izdaji revolucije (Allonsanfàn, 1973). Svjetsku afirmaciju postigli su filmom Ja sam bog otac (Padre padrone, 1977., Zlatna palma u Cannesu), vrhuncem njihove poetizirane društvene kritičnosti. Poput toga filma, u ruralne talijanske krajeve smješteni su i Noć svetoga Lovre (La notte di San Lorenzo, 1982), s radnjom za II. svjetskog rata, i epska adaptacija motiva i fabula iz Novela za godinu dana Luigija Pirandella, Kaos (1984), koji se odlikuju fantazijskim i oniričkim sekvencama, njihov magnum opus. Sličnu poetiku dijele i potonji filmovi, npr. Dobro jutro, Babilone (Good Morning, Babylonia, 1987), Noćno sunce (Il sole anche di notte, 1990., prema L. N. Tolstoju), Srodne duše (Le affinità elettive, 1996., prema J. W. Goetheu), Smiješ se (Tu ridi, 1998., prema L. Pirandellu). Poslije, 2000-ih, sličnim, sad već akademskim prosedeom ostvaruju televizijske filmove i miniserije, mahom adaptacije, a ističe se crno-bijeli kinofilm, politička alegorija snimljena u zatvoru s pravim zatvorenicima, Cezar mora umrijeti (Cesare deve morire, 2012), kojom su osvojili Zlatnog medvjeda u na festivalu u Berlinu.
