Bartók, Béla

ilustracija
BARTÓK, Béla

Bartók [bα'rto:k], Béla, madžarski skladatelj, etnomuzikolog i pijanist (Nagyszentmiklós, danas Sânnicolau Mare, Rumunjska, 25. III. 1881New York, 26. IX. 1945). Uz A. Schönberga i I. Stravinskoga najznačajniji za razvoj glazbe XX. st. Prvu glazbenu poduku dobio je od majke u dobi od pet godina, poslije su mu učitelji bili László Erkel (glasovir) i Anton Hyrtl (harmonija) u Bratislavi, a 1899–1903. na Glazbenoj akademiji u Budimpešti Lisztov učenik István Thomán (glasovir) i János (Hans) Koessler (kompozicija). Od 1907. do 1934. predavao glasovir na budimpeštanskoj Glazbenoj akademiji, a od 1936., kao član Madžarske akademije znanosti, radio je na sistematizaciji i izdavanju zbirke madžarskih narodnih napjeva. Kao uvjereni antifašist, otišao je 1940. iz domovine u New York gdje je, po narudžbi Sveučilišta Columbia, uz koncertnu aktivnost, radio na sređivanju i izdavanju Parryjeve zbirke fonografskih folklornih zapisa.

Već s jedanaest godina Bartók se prvi put predstavlja javnosti i kao pijanist i kao skladatelj, a nakon završetka studija, pa sve do smrti, razvijao je bogatu koncertnu djelatnost i izvan domovine. God. 1904. započeo je etnomuzikološku djelatnost, u kojoj mu se godinu dana potom pridružio Z. Kodály; ne samo što je zabilježio i transkribirao više od 10 000 madžarskih, rumunjskih, slovačkih, bugarskih, rusinskih, hrvatskih, arapskih, turskih i srpskih narodnih napjeva, nego je bitno produbio poimanje izvornosti folklornog blaga općenito te u njemu otkrio teorijske i formalne elemente za proširenje tradicionalnih sustava prema novoglazbenim tendencijama. To se odnosi na oslobađanje od tonaliteta dur–mol posredstvom arhaičnih modalnih ljestvica i na njima zasnovane polimodalne kromatike i pentatonskih folklornih struktura iz kojih izrastaju pentatonske klasterske miksture, te na osebujna rješenja na području ritma (parlando-rubato, nepravilni i složeni ritmovi) i na posve novu koncepciju glazbenih oblika. Sve te inovacije, unatoč kojima Bartók (za razliku od Schönberga) ipak nikada nije napustio ideju o potrebi tonalnog centra, osobito su nazočne u središnjoj etapi njegova stvaralaštva (1926–37). Na početku skladateljskog puta Bartók je pod utjecajem Beethovenove, Brahmsove i Lisztove estetike, te osobito R. Straussa (simfonijska pjesma Kossuth), a važna je prekretnica godine 1907. prvi kontakt s Debussyjevim partiturama, kojih se trag osobito osjeća u glazbeno-scenskim ostvarenjima, operi Modrobradov dvorac i baletu Drveni princ. Posljednje skladateljsko razdoblje donosi određeno omekšanje Bartókova radikalnoga glazbenog izraza u smjeru konvencionalnijih neoklasičnih uzora i ostvarenja pristupačnijih slušateljstvu, među kojima svakako prednjači popularni Koncert za orkestar.

Unatoč nepobitnim međunarodnim uspjesima i priznanjima još za života, Bartókova je važnost na globalnom planu i u punoj mjeri prepoznata tek u drugoj polovici XX. st., nakon njegove smrti.

Važnija djela (izbor): scenska: opera Modrobradov dvorac (A Kékszakállú herceg vára, 1911), balet Drveni princ (A fából faragott királyfi, 1914–16), pantomima Čudesni mandarin (A csodálatos mandarin, 1918–19); orkestralna: simfonijska pjesma Kossuth (1903), Dva portreta (Két portré, 1907–08), tri koncerta za klavir i orkestar (1926., 1930–31., 1945), dva koncerta za violinu i orkestar (1907–08., 1937–38), Koncert za violu i orkestar (iz skica dovršio Tibor Serly, 1945), Plesna suita (Táncszvit, 1923), Glazba za gudače, udaraljke i celestu (1936), Divertimento za gudače (1939), Koncert za orkestar (1943); komorna: šest gudačkih kvarteta (1908., 1915–17., 1927., 1928., 1934., 1939), Sonata za dva glasovira i udaraljke (1937), Sonata za violinu solo (1944); glasovirska: Allegro barbaro (1911), Mikrokosmos (6 sv., 1926., 1932–39).

Bartók, Béla. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6078>.