Teodor I. Laskaris

Teodor I. Laskaris (grčki Θεóδωρος Λάσϰαρις, Theódōros Láskaris), bizantski car (?, oko 1175Nikeja, XI. 1221). Kao zet cara Aleksija III. približno od 1200. nosio naslov despota. Nakon pada Carigrada (1204), sklonio se u Malu Aziju i u Nikeji stvorio središte otpora lat. vlasti. Bio je proglašen carem 1205., a okrunjen 1208. Unatoč porazu koji su mu Latini nanijeli kod Poemanenuma i Pruse (Bursa; 1204), održao je vlast u borbi protiv njih (1214. car Henrik Flandrijski priznao je nikejsku samosvojnost) i Seldžuka (pobjeda 1211. kod Antiohije u Pizidiji), a suzbio je i trapezuntski napad na Nikomediju. Ženidbom s Marijom de Courtenay, sestrom latinskog cara Roberta de Courtenaya, dodatno je ojačao položaj prema Latinskomu Carstvu, a iste je godine sklopio trg. ugovor s Mlečanima (1219). Uredio je gospodarstvo i upravu te uveo snažnu vojsku, čime je nasljednicima omogućio vođenje aktivne politike. Naslijedio ga je zet Ivan III. Duka Vatac.

Teodor I. Laskaris. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60835>.