STRUKE:

teologija

teologija (lat. theologia < grč. ϑεολογία), sustavan govor, odnosno nauk o Bogu i o odnosima Boga, čovjeka i svijeta, a na temeljima objave; bogoslovlje. U antičkoj Grčkoj teologija se isprva identificirala s teogonijom; prvi se put javila kod Platona kao otkrivanje istinskoga sadržaja unutar mitskoga iskaza; Aristotel teolozima (razlikujući ih od filozofa) naziva pripovjedače mitova o bogovima, priznajući im metafizičku dimenziju. U kasnijem su se razvoju javljali pokušaji racionalno utemeljene spoznaje Boga (bogova) i stvarali su se teološkofilozofski sustavi (novoplatonizam, novopitagorizam). Ponegdje su se javljali i pokušaji oblikovanja službene, državne teologije, koja je željela religijskim jedinstvom učvrstiti političko (stara egipatska teologija nastojala je, npr., spojiti različite lokalne tradicije). Teologija se razlikuje od povijesti religija (ili znanosti o religijama) time što pretpostavlja stajališta opredijeljenosti za jednu određenu religiju, koju smatra pravom i objavljenom te joj premise dolaze iz objave (npr. Biblija, Kuran). Diferencijacijama unutar ustaljenih vjeroispovijedi i stvaranjem novih vjerskih zajednica javlja se razlika između »ortodoksnih« i heterodoksnih »heteričkih« teoloških tumačenja. Teolozi mogu doći u sukob sa službenim stajalištem autoriteta neke vjerske zajednice, s religijskim osjećajem vjernika te, vođeni različitim filozofskim strujama, u međusobne sukobe. Racionalističko-spekulativna teologija nasuprot religijskom iskustvu dovodi do suprotstavljanja egzoteričnoga i ezoteričnoga (u islamu → kalam; sufizam). Teološki sustavi javljaju se u svim velikim religijama objave: u judaizmu, kršćanstvu i islamu. U kršćanstvu se teologija počela oblikovati (iako još ne pod tim nazivom) od najranijih početaka (ispovijedi vjere, molitveni obrasci); na Istoku se pisac Četvrtog evanđelja naziva Ivan Teolog. Preuzimanjem misaonog instrumentarija iz grčke filozofije doprinos razvoju teologije dali su apologeti, katehetske (teološke) škole (Aleksandrija, Antiohija), rasprave crkvenih otaca i dogmatske definicije crkvenih sabora. Od X–XI. st. tijekovi i problematika zapadne (latinske) i istočne (grčke) teologije razilaze se. Na Zapadu se razvijala skolastička teologija i filozofija (→ skolastika), koja je u XIII. st. dosegnula vrhunce (Bonaventura, Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Scotus). Protestantizam je, odbacujući papinski autoritet i srednjovjekovne tradicije, stvarao teološke sustave koji se temelje na slobodnoj interpretaciji Biblije (u XIX. st. povijesno-kritička tübingenska škola, u XX. st. liberalna teologija, dijalektička teologija, teologija nade). Pravoslavna teologija temelji se na Bibliji, patrističkoj tradiciji i odlukama sedam prvih koncila te traži nadahnuće u liturgiji. U Katoličkoj crkvi nastavljale su se i razvijale tradicije skolastičke teologije (neoskolastička teologija XIX–XX. st.). Tijekom stoljećâ profilirale su se različite teološke discipline: fundamentalna teologija, dogmatika, moralna teologija, liturgika, pastoralna teologija, crkveno pravo, duhovna teologija. Prema metodi kojom se služi, teologija može biti spekulativna (sistematska, skolastička) i pozitivna ili povijesna (biblijska teologija, egzegeza, patrologija, povijest dogme, crkvena povijest). U XX. st. javljaju se progresistički teološki pokreti i naučavanja, tzv. nova teologija, teologija oslobođenja.

teologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60865>.