Tinctoris [tiŋkto:'ris], Johannes (Jehan Le Taintenier), flamanski skladatelj i glazbeni teoretičar (Braine-l’Alleud, oko 1435 – ?, prije 12. X. 1511). Ranu glazbenu naobrazbu stekao je u nekom od obližnjih gradova, možda Cambraiu. Do kraja 1460-ih djelovao je pri katedralama u Cambraiu i Orléansu, gdje je studirao i pravo, te Chartresu. Od početka 1470-ih do početka 1490-ih djelovao je kao glazbenik, učitelj glazbe i pravnik na kraljevskom dvoru u Napulju, odakle je službeno putovao u Ferraru, sjevernu Europu, Bruges i Liège. Oko god. 1493. posjetio je nakratko ugarsko-hrvatski dvor u Budimu. Čini se da je posljednje godine života proveo u zavičaju. Kao skladatelj, autor je šest misa i nekoliko drugih crkvenih djela (tužaljke, moteti), te desetak svjetovnih skladbi (chansoni). Stilski je bio blizak J. Ockeghemu i A. Busnoisu. Najvažniji dio Tinctorisove djelatnosti njegovih je 12 sačuvanih glazbenoteorijskih rasprava na latinskome, uz niz zagubljenih, po kojima ga se smatra jednim od najznačajnijih pisaca o glazbi i teoretičara druge polovice XV. stoljeća. Bavio se problemima proporcija, prirode tonova, podrijetlom i razvojem glazbe, učincima glazbe i dr., a najvažnija su mu djela prvi glazbeni leksikon Glosar glazbenih termina (Terminorum musicae diffinitorium, prije 1475) i Knjiga o umjetnosti kontrapunkta (Liber de arte contrapuncti, 1477). Uz opsežnu i kritičku raspravu o tada suvremenoj problematici kontrapunktičkoga komponiranja, Tinctoris je u njoj prvi datirao početak novoga renesansnog stila u glazbi u tridesete godine XV. stoljeća.
