Tizian

ilustracija
TIZIAN
ilustracija1ilustracija2

Tizian [ti'cian] (pravo ime Tiziano Vecelli ili Vecellio), talijanski slikar (Pieve di Cadore, oko 1488Venecija, 27. VIII. 1576). Istaknuti predstavnik venecijanskoga slikarstva visoke renesanse. U Veneciji učio kod Gentilea i Giovannija Bellinija te surađivao s Giorgioneom (freske na pročelju zgrade Fondaco dei Tedeschi u Veneciji, 1505–08). Nakon smrti Giorgionea (1510), koji je na njega utjecao u ranom razdoblju, dovršio je veći broj njegovih djela (Dresdenska Venera i Koncert u prirodi). Prva Tizianova veća narudžba izvan Venecije bile su tri monumentalne freske u Padovi (Scuola del Santo, 1511). Službeni slikar Republike postao je 1516., kada je za mletačku crkvu Sta Maria dei Frari izradio sliku Uznesenje Bl. Djevice Marije (Assunta, 1516–18), s kojom je započelo razdoblje njegova zreloga stila, slave i prevlasti u mletačkom slikarstvu cinquecenta. S Tizianom je mletačko slikarstvo dosegnulo vrhunac, šireći svoj utjecaj cijelom Italijom, ali i daleko izvan njezinih granica. Izveo je mnogobrojne narudžbe za Mletačku Republiku, za pape (Pavao III.), europske vladare (Karla V., koji ga je imenovao dvorskim slikarom i dao mu naslov palatinskoga grofa, te njegova sina Filipa II.), za talijanske kneževe Gonzaga u Mantovi, d’Este u Ferrari, Della Rovere i vojvodu od Urbina u Urbinu i dr. Slikao je biblijske (Bl. Djevica Marija s Djetetom, sv. Katarinom i kunićem, oko 1530; Prikaz Bl. Djevice Marije u hramu, 1534–38) i mitološke kompozicije (Slavljenje Venere, 1518–19; Bakho i Arijadna, 1520–23; Pastir i nimfa, 1570) te senzualne ženske aktove (Nebeska i zemaljska ljubav, 1512–15; Flora, 1515; Venera Urbinska, 1538; Danaja, 1554; Venera sa zrcalom, 1555). U najznačajniji dio njegova opusa ubrajaju se portreti puni treperave svjetlosti i psihološke pronicavosti (Portret plemića, oko 1510; Mladić s rukavicom, 1523; Portret Karla V., 1533; Portret pape Pavla III. s nećacima, 1546; Umjetnikova kći Lavinija kao Flora, 1559; Portret Filipa II., 1551; Autoportret, 1567). Koloristički razvoj mletačkog slikarstva, kojega je začetnik oko 1480. bio Giovanni Bellini, dosegnuo je u Tizianovu opusu svoj vrhunac. Tizianove su se boje pretapale u svjetla i sjene, ustreptale tonove i istančane nijanse, jednako na toplom inkarnatu i bogatom ruhu kao i na zelenilu krajolika i u modrini neba. Isprva je boju na platno nanosio pažljivo u čistom obliku, dok je u potonjim radovima slikao slobodnim pjegama boja i ekspresivnim udarcima kista, vrlo blisko kasnijoj impresionističkoj tehnici. Potkraj 1520-ih unutar harmonično uravnotežene renesansne kompozicije rabio je elemente manirističkoga likovnog izraza (asimetrične dijagonale, patetičnost izraženu pokretima likova), čime je navijestio slikarstvo baroka (Madona Pesaro, 1519–26; Martirij sv. Lovre, 1548–57; Krunjenje trnovom krunom, oko 1572; Pietà, 1570–76). Njegov se utjecaj nije ograničio samo na suvremenike (Tintoretto, P. Veronese), trajao je stoljećima, a uočljiv je kod P. P. Rubensa, D. Velázqueza, engleskih portretistâ, E. Delacroixa, É. Maneta i impresionista.

Tizian. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61508>.