STRUKE:

tumul

ilustracija
TUMUL, keltski u Hochdorfu, Njemačka

tumul (latinski tumulus), umjetno nasut humak od zemlje ili/i kamenja, podignut nad grobom jednog ili više pokojnika. Tumuli su katkad okruženi jarkom, koji je nastao iskopavanjem zemlje za nasipavanje, ili vijencem kamenja. Mogu biti pojedinačni ili u sklopu manje ili veće nekropole. Veličina tumula i grobovi pod njima vrlo su različiti, a njihov oblik ovisi o društvenom položaju pokojnika i eshatološkim shvaćanjima zajednice kojoj je pripadao. Ukopi pod tumulima mogu biti inhumacijski, tj. kosturni, ali i paljevinski. Pod tumulima se nalaze jednostavne grobne rake, grobovi od kamenih ploča, kamene ili drvene komore te složene građevinske konstrukcije poput mikenskih tolosa, etruščanskih grobnica-kuća, megalitskih grobova, kurgana stepskih naroda ili monumentalne grobnice u obliku hrama Filipa Makedonskoga u Vergini (Grčka). U nekim su tumulima zabilježeni ukopi pokojnika na kolima ili na saonicama. Najstariji se tumuli vežu uz pojedine kasnoneolitičke kulture zapadne Europe (megaliti) i ranoeneolitičke kulture istočne Europe (kultura grobova u jami, kultura kurgana). Njihova pojava u Podunavlju i na Balkanu rezultat je prodora nomada i ratnika iz pontskih stepa tijekom eneolitika. U početku tumul je bio statusna oznaka (badenska kultura, vučedolska kultura), a tijekom srednjeg brončanog doba postao je uobičajen način pokapanja za sve pripadnike zajednice (kultura grobnih humaka). U Europi su tumuli osobito česti u željezno doba, kada su pod njima pokapani plemenski poglavari, kraljevi i ostali moćnici. Osobitim se bogatstvom ističu skitski grobovi VI. do III. st. pr. Kr. (Soloha, Sedmero braće), trački (Duvanli) te halštatski i ranolatenski u srednjoj i zapadnoj Europi (Wix, Klein-Klein, Hochdorf). Ukop pod tumulima poznat je i izvan Europe (Bliski istok, Afrika, Azija, pretkolumbovska Amerika).

Tumul je karakterističan grobni oblik mnogih ilirskih plemena (u Istri, Lici, Dalmaciji, BiH, zapadnoj Srbiji, Sloveniji). Među istraženim tumulima ističu se bogatstvom grobnih priloga oni u Atenici kraj Čačka i u Novom Pazaru (Srbija), na Glasincu (BiH), Martijanec i Jalžabet u Podravini, Kaptol u Požeškoj kotlini, Budinjak na Žumberku, Stična i Novo mesto u Dolenjskoj (Slovenija) itd.

Običaj pokapanja pod tumulima zadržao se i u Rimskom Carstvu u razdoblju od početka I. do početka III. st. Zemljani humci kružna tlorisa i ovalna oblika najbrojniji su u pojedinim dijelovima provincija Norik i Panonija pa se taj tip rimskoga tumula naziva noričko-panonskim. Grobovi su pod njima paljevinski. Područje njihova rasprostiranja omeđeno je na sjeveru Dunavom kraj Vindobone (Beča), a na jugu Savom i Odrom kraj Siscije (Siska). Nekoliko skupina noričko-panonskih tumula zabilježeno je oko Zagreba, u Turopolju, Podravini i Međimurju.

tumul. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62677>.