Turci

ilustracija
TURCI, Bursa, mihrab u Zelenoj džamiji, 1419.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Turci, turkijski narod nastanjen u jugozapadnoj Aziji i jugoistočnoj Europi, tzv. Osmanski (Otomanski) Turci, odn. Osmanlije (službeno ime do 1922). Većina Turaka živi u Turskoj, gdje s 47,5 milijuna pripadnika čini 65,1% stanovništva; izvan Turske ima ih u Bugarskoj (oko 720 000 pripadnika), na Cipru (oko 215 000 pripadnika), u Grčkoj (155 000 pripadnika), Makedoniji (oko 80 000 pripadnika), Rumunjskoj i dr. Više od 3 milijuna Turaka, uglavnom ekonomskih migranata, živi u zemljama Zapadne Europe, najviše u Njemačkoj (oko 2,8 milijuna) i Nizozemskoj (oko 360 000). Po vjeri su uglavnom muslimani suniti. Potomci su nomadskih oguskih plemena koja su u XI–XIII. st., u doba seldžučkih osvajanja (→ seldžuci), prodrla u Prednju Aziju. Znatan je bio njihov utjecaj na kulturu naroda na područjima koja su bila dijelom Osmanskoga Carstva: na smještaj i organizaciju gradova, način gradnje, pokućstvo, prehranu, narodnu nošnju, nakit, oružje, glazbu, jezik (→ turcizmi) i dr.

Povijest

Povijest  → turska, povijest

Jezik

Turski jezik službeni je jezik Republike Turske (oko 66 milijuna govornika) i samoproglašene Turske Republike Sjeverni Cipar (265 tisuća prema popisu iz 2006), a ujedno i materinski jezik turskih manjina u jugoistočnoj Europi, arapskim zemljama (Sirija, Irak, Libanon, Saudijska Arabija) i na jugu Krimskoga poluotoka. Pripada porodici turkijskih jezika, a formirao se na temelju zapadnog ili oguskoga dijalekta. Povijesni razvoj turskoga jezika prolazio je kroz sljedeće etape: I. razdoblje starog anatolijskoga jezika, koje neki turkolozi prema dinastičkom, a ne lingvističkom kriteriju, dijele na a) seldžučko (početak XIII. st. – 1307) i b) staroosmansko (1307–1453) razdoblje; II. razdoblje klasičnog osmanskoga jezika (1453 – XVIII/XIX. st.); III. novoosmansko razdoblje (XVIII/XIX. st. – 1928) i IV. novo razdoblje (od 1928). Na starom anatolijskom književnom idiomu napisana su prva velika pjesnička djela vjersko-didaktičkoga sadržaja. Budući da se taj idiom po ustroju i leksiku neznatno razlikovao od njemu bliskih dijalekata i koine toga doba, glasovita djela najstarijih pjesnika (npr. mistika Yunusa Emrea) postala su kolektivnom baštinom pučke kulture. No tijekom XVI–XVIII. st., tj. u klasičnom razdoblju, turski se raslojava na tri varijeteta: 1) visokoturski (fasîh Türkçe), jezik dvorske kulture i upravnoga aparata; 2) srednjoturski (orta Türkçe), pojednostavnjenu inačicu visokoturskoga, koju su u pismenom općenju rabili srednje obrazovan građanski sloj, niži državni službenici i mjesna inteligencija u provinciji; 3) »vulgarni« ili »pastirski« turski (kaba Türkçe, çoban Türkçesi), koji se zapravo malo razlikovao od koine i književnog idioma starog anatolijskoga jezika. Najvrjednije informacije o tom idiomu pružaju latinični tekstovi i gramatike Johanna Schiltbergera, B. Jurjevića (Đurđević), Filippa Argentija, Pietra della Vallea, Guillaumea Postela, Hieronima Megisera, Andréa du Ryera i dr. Razvidno je da je jezični razvoj u Osmanskome Carstvu od osvojenja Carigrada 1453. vodio nastanku diglosije. Formiran pod snažnim utjecajem perzijske književnosti i arapskih teoloških, pravnih i filozofskih tekstova, visokoturski je bio posve artificijelna mješavina triju rodoslovno i tipološki različitih jezika – arapskoga, perzijskog i turskoga. Na njem su nastala visokostilizirana djela dvorske književnosti (ponajprije poezije), ali se upotrebljavao i kao jezik znanosti i državne administracije. Zbog pretjeranoga broja tuđica i posuđenica iz perzijskog i arapskog leksika (70 do 90%, ovisno o autoru i razdoblju) puku je bio posve nerazumljiv. U XIX. st. istaknuti turski književnici i intelektualci zauzimali su se za izbacivanje arapskih i perzijskih riječi, sintagma te atributnih i genitivnih veza iz jezika, te za utvrđivanje pravopisnih norma (ponajprije bilježenje svih vokala u riječi i fonološko pisanje posuđenica i tuđica), kako bi tiskana djela i tisak postali razumljiviji i čitaniji. Budući da su njihove inicijative ostale bez ikakva odjeka, diglosija je postojala sve do uspostave Republike 1923. Korjenita jezična reforma, kojoj je prvotni cilj bio stvaranje standardnoga jezika na temelju istanbulskoga govora, počela je 1928. uvođenjem turske latinice umjesto arapskoga pisma. Do Ustava iz 1924. službeni naziv jezika bio je lisân-i osmaniyye, Osmanlı lisanı (dili) ili Osmanlıca – osmanski jezik, no taj je naziv postao uobičajen tek u XIX. st. Danas se naziv osmanski jezik najčešće rabi za stariji jezik klasičnoga razdoblja. Turskim kao drugim jezikom služe se mnogi etnički ne-Turci: Kurdi (oko 15 milijuna), Grci, Armenci, Židovi, Arapi, Lazi, Čerkezi, Albanci, pripadnici južnoslavenskih naroda i dr. O osobitostima ustroja turskoga jezika → turkijski jezici.

Književnost

Književno stvaranje Turaka u Maloj Aziji može se pratiti od XIII. st (staroosmanska ili seldžučka književnost). S dinastijom Osmanlija Turci su prodrli na Balkan i stvorili imperij, pa je u tom razdoblju (XIV. st. – početak XX. st.) riječ o osmanskoj književnosti. Od stvaranja Republike (1923) jezik i književnost nazivaju se opet turskima. Turci Oguzi, prodirući iz srednje Azije na zapad, nosili su sa sobom stare književne tradicije, obilježene usmenom predajom i nomadskim načinom života. Primanjem islama, Turci su ušli u perzijsku i arapsku kulturnu sferu; od toga se razdoblja turska književnost razvija unutar dvaju različitih smjerova: narodna književnost (halk edebiyatı) te klasična ili divanska književnost (divan edebiyatı), na koju je najveći utjecaj imalo perzijsko pjesništvo, u formalnom i u sadržajnom pogledu. Od perzijskih klasika osmanska književnost naslijedila je metriku, oblike, teme i motive. Tijekom XIII. st., u seldžučkom razdoblju, snažni utjecaji islamskog misticizma (tesavvufa) pridonijeli su razvoju mističko-vjerske (sufijske) književnosti u Maloj Aziji, što ostaje jednom od dominantnih orijentacija osmanske književnosti i u sljedećim stoljećima. Najveća zasluga za procvat sufijske poezije pripada pjesniku Mevlani Dželaluddinu Rumiju (1207–73). Premda je pisao perzijskim jezikom i ostavio malobrojne stihove na turskome, njegov je utjecaj na tursku književnost nemjerljiv i prisutan sve do danas. Pokoji stih na turskome susreće se i u pjesništvu njegova sina, Sultana Veleda (u. 1312), utemeljitelja derviškoga reda mevlevija.

God. 1277. turski jezik ušao je u službenu dvorsku upotrebu i od tada je dobivao sve veću važnost. U tom su razdoblju nastala prva djela na turskome, uglavnom prijevodi s arapskog i perzijskog jezika. Turkmenski begovi poticali su prevođenje teoloških rasprava, književnih, povijesnih, medicinskih, te posebno religiozno-didaktičkih djela. Među originalnija djela iz predosmanskoga razdoblja ubrajaju se epovi junačko-vjerskoga značaja nepoznatih autora, »Knjiga o Battalovim junaštvima« (»Battal-name«) i »Knjiga o Danišmendovim junaštvima« (»Danişmend-name«), posvećeni opisima muslimansko-bizantskih sukoba u Maloj Aziji.

Pravim početcima turske umjetničke književnosti u Anatoliji smatraju se slobodni prepjevi perzijskih mistika, većinom u formi dužih stihovanih poema (mesnevija), prepjevani radi širenja sufijskoga naučavanja među anatolijskim pukom. Najvažniji su poučni spjev »Knjiga o sudbini« (»Çarh-name«) Ahmeta Fakiha, ljubavno-lirska mesnevija »Jusuf i Zulejha« njegova učenika Şeyyada Hamze, zatim Gülşehrijev prepjev Atarove poeme »Govor ptica« i mesnevija »Knjiga o tuđincu« (»Garib-name«) Aşık Paşe. Iako im je blizak po mističkom sadržaju, Yunus Emre (u. ? 1320), najistaknutiji derviški pjesnik ranoga razdoblja, po jeziku i stihu bliži je narodu. U pjesništvu slijedi tradiciju srednjoazijskog mistika Ahmeda Jesevija i izvorno turske poetske forme. Koristeći slogovni metar (hece vezni) i jednostavan, narodni izraz, utjecao je na stvaranje specifičnoga pjesničkog smjera: narodne sufijske književnosti (tekke edebiyatı). Taj tip izričaja posebno se njegovao među heterodoksnim derviškim pjesnicima, koji su imali velik utjecaj u narodu. Najglasovitiji nastavljači Yunusova stila bili su Sait Emre, Kaygusuz Abdal i Pir Sultan Abdal (XVI. st.). Među rijetkim pjesnicima ranoga razdoblja koji ne slijede vjersko-mističke tokove izdvaja se Hoca Dehhani; kao prvi poznati predstavnik svjetovne poezije bohemskoga stila, smatra se utemeljiteljem klasične divanske književnosti.

Osim pisane, postojala je i živa produkcija usmene narodne književnosti; stvarali su ju putujući pjesnici, nazivani aşık i ozan. Usmena se književnost razvila neovisno o urbanim dvorskim središtima i čuvala je obilježja turske nomadske kulture. Obiluje epskim spjevovima (destanima), od kojih središnje mjesto zauzimaju nacionalni turski ep »Knjiga o Dede Korkutu« (»Dede Korkut Kitabi«), zbirka herojskih priča i legendi, te destan o razbojničkom vođi »Köroğlu«. Osim epike, u narodu su bile popularne anegdote o Nasruddinu Hoci te pučko kazalište sjena, tzv. Karađoz (Karagöz).

U XIV. st. došlo je do procvata prevoditeljske djelatnosti i počelo je stvaranje turske proze. Od proznih žanrova izdvajaju se vjersko-epske pripovijesti, sijeri (životopisi Božjega poslanika) i mevludi (spjevovi o Poslanikovu rođenju). Od sredine XIV. st. započeo je razvoj divanske književnosti, klasične osmanske poezije dvorske i intelektualne elite. Preuzimanje ustaljenih pjesničkih kanona te visokostiliziran izričaj glavne su odlike divanskih pjesnika, a njihova su djela skupljena u pjesničke zbirke, tzv. divane. Tijekom XIV. i XV. st., po uzoru na perzijske klasike, nastao je veći broj romantično-lirskih mesnevija; među poznatijim autorima izdvajaju se Mesud ibn Ahmed, Şejhoğlu Mustafa i Ahmedi (1334–1413), pisac »Iskender-name« (»Aleksandride«) i najveći divanski pjesnik toga doba. Mističko pjesništvo dosegnulo je vrhunac u poeziji hurufijskoga pjesnika Nesimija (u. oko 1418).

Od XV. st., s usponom Osmanskoga Carstva, jačala je i umjetnička književna produkcija. Osmanlijska dinastija, koja je dobila hegemoniju u Anatoliji, s prijestolnicom u Bursi i potom u Istanbulu, davala je snažnu potporu pjesnicima. Osim mecenatstva, svi su se osmanski sultani i sami bavili poezijom. Na početku XV. st. Sulejman Čelebi (Süleyman Çelebi) napisao je »Mevlud«, najpoznatije djelo turske religiozne poezije. Iz toga se razdoblja posebno izdvaja Şejhi i njegova »Knjiga o magarcu« (»Har-name«), remek-djelo satiričke književnosti. Iz Burse, važnoga kulturnog središta, potječe više pjesnika, među kojima: Atai, Safi, Ulvi, Cemali. Za vladavine Mehmeda II. Fatiha i Bajazida II. (1451–1512) turska se književnost naglo razvijala. Divanska književnost oslanjala se i dalje na perzijske uzore, a jezik se sve više perzijanizirao. U vrhu pjesničke elite nalaze se lirik Ahmed-paşa, majstor gazela Necati, pjesnikinja Mihri Hatun, princ Cem i Mesihi. Potkraj stoljeća, pod sve većim utjecajem perzijske i čagatajske književnosti, raslo je zanimanje za romantične mesnevije s popularnim ljubavnim temama.

U XV. st. razvijala se i proza; posebno su bila popularna historiografska djela Ašik-paše Zadea (Aşıkpaşazade), Oruça i Neşrija, koji su pisali jednostavnim turskim za šire čitateljstvo. Od dvorskih historiografa izdvajaju se Tursun Beg i Kivami, autori kronika o sultanskim osvajanjima, napisanih visokim, kitnjastim stilom.

U XVI. st. Carstvo je bilo na vrhuncu moći, što se ogledalo i u književnosti koja je proživljavala »zlatno razdoblje« i uživala posebnu pažnju sultana-mecena (Selim I.; Sulejman Veličanstveni – u pjesničkome svijetu poznatiji kao Muhibbi). Lirika je dosegnula visok domet s plejadom pjesnika: Revani, Zati, Hayali, Lami‘i, Ishak Çelebi, Rahmi, Ruhi Bagdadi, Kara Fazli i dr. Vrhunac klasičnog pjesništva ostvaren je u profinjenom izrazu dvojice najvećih divanskih pjesnika: Fuzulija (u. 1556), proslavljenoga posebno mesnevijom »Lejla i Medžnun«, i Bakija (u. 1600), carigradskoga virtuoza jezika, koji je utjecao na sve ostale naraštaje divanskih pjesnika. Širenjem teritorija Carstva u XVI. st. povećavalo se zanimanje za putopisna i historiografska djela. Poznati su putopisci iz toga razdoblja Seydi Ali Reis i Piri Reis, a od povjesničara Lutfi-paša (Lutfi Paşa), Selaniki Mustafa, Hoca Sadeddin Efendi (napisao »Krunu kronika« – »Tac-üt-tevarih«), Kemal-paša-zade (Kemalpaşazade; u. 1534., autor kronike »Povijest osmanske dinastije«), Mustafa Ali (u. 1606., napisao »Bit obavijesti« – »Künh-ül-Ahbar«). Proznu književnost općenito obilježava obogaćivanje žanrova. Važno mjesto imaju tezkire, pjesničke spomenice i druga biografska djela, a među autorima tezkira izdvajaju se Sehi, Latifi i, posebno, Aşık Çelebi.

U XVII. st. slabila je osmanlijska politička moć, a književnost je ušla u postklasično razdoblje. Razvijala se satira; pjesnik Ömer Nefi platio je životom smjelost svoje kritike (pogubljen 1635). Majstori lirike uglavnom su Bakijevi nastavljači: Atai (u. 1634) i Şeyhülislam Yahya Efendi (u. 1644). U poeziji je dominirao indijski stil (sebk-i hindi), moda pristigla s indijskog dvora; karakteriziraju ga duge, zakučaste složenice, neočekivane metafore, novi simboli i originalnost izraza. Jedan od predvodnika novoga pjesničkog stila bio je Naili (u. 1666). Proza se odlikuje opsežnim djelima, s posebnim zanimanjem za historiografiju, geografiju i politiku. Autori se počinju oslanjati i na europske izvore. Među historiografima izdvajaju se Hadži Kalfa (zvan i Katib Çelebi; u. 1657), Ibrahim-beg Alajbegović Pečevi (Peçevi; u. oko 1649) i Naima (u. 1715); od putopisaca najznamenitiji je Evlija Čelebi (Evliya Çelebi; u. oko 1682), s putopisnim djelom u 10 knjiga »Putopis« (»Seyahat-name«).

U XVIII. st. bila su popularna poučna djela; najvažniji su predstavnici Yusuf Nabi (u. 1712), autor didaktičke mesnevije »Knjiga o dobrim djelima« (»Hayriyye«), i njegov sljedbenik Sabit. Osim indijskog stila, koji je i dalje bio u modi, u poeziji su sve prisutnija lokalna obilježja. Među posljednjim važnijim imenima divanskoga pjesništva izdvajaju se Nedim (u. 1730), pjesnik iz tzv. doba tulipana (lale devri), i Şeyh Galib-dede (u. 1798) sa slavnom mesnevijom »Ljepota i ljubav« (»Hüsn ü aşk«). On je posljednji originalni izdanak mevlevijskoga pjesništva i s njime završava klasična osmanska književnost. Kasniji su pjesnici uglavnom epigoni, virtuozi forme i igre riječima, no bez dubljih osjećaja i originalnosti.

U XIX. st. javili su se pokušaji prekidanja sa starim uzorima u svim granama turskoga političkoga, kulturnog i umjetničkog života. Osmanlije se okreću zapadnim uzorima i modernoj koncepciji te nastoje provesti reforme (→ tanzimat). Reformni književni pokret (Tanzimat Edebiyatı) prekinuo je s feudalnom kulturom i epigonskim nasljedovanjem klasičnih uzora, promicao je prosvjetiteljske ideje i postavljao književnosti nove zadatke: obraćanje realnomu životu, čovjeku i ljudskomu društvu. Od sredine XIX. st. započela je sustavna europeizacija turske književnosti koju su potpomagali osmanski intelektualci školovani na Zapadu. Posebno su bili zaneseni francuskom kulturom, koja je postala novi uzor. Jedan od predvodnika bio je Ibrahim Šinasi (Şinasi; 1827–71), autor »Prijevoda poezije« (»Tercüme-i Manzume«, 1859), prvoga prijevoda iz europske književnosti na turski jezik. Ta se godina obično uzima za početak tanzimatske književnosti. U prvom razdoblju tu književnost odlikuje nagli razvoj novih književnih vrsta i žanrova: romana, pripovijetke, drame, kritike. Međutim, u poeziji nije bilo većih promjena jer je i dalje dominirala divanska estetika. Uz Šinasija, najvažniji su predstavnici tanzimatske književnosti: Ziya-paşa (1825–80), Namık Kemal (1840–88), Ahmed Midhat Efendi (1844–91), autor populističkih romana, Recaizade Ekrem (1847–1914), Ebüzziya Tevfik (1848–1913), posebno istaknut u izdavaštvu, Muallim Naci (1850–1893), Şemsettin Sami (1850–1906), leksikograf i enciklopedist, Abdülhak Hamid Tarhan (1852–1937), najveći inovator tanzimatske poezije, te Samipaşazade Sezai (1860–1936), začetnik kratke priče u turskoj književnosti. Ahmed Cevdet Paşa (1822–95) pod utjecajem islamskog filozofa Ibn Halduna (Ibn Khaldun), ali i zapadnjačke historiografije, napisao je tursku povijest u 12 knjiga. Agah Efendi (1832–85) pokrenuo je 1860. prve domaće novine »Tercüman-i Ahval«, čime je započeo razvoj turske publicistike. Prevodilo se s francuskog, engleskog i drugih europskih jezika. Napisane su prva turska komedija (Šinasijeva »Pjesnikova ženidba« – »Şair ev-lenmesi«) i drama (Namık Kemal); otvoreno je kazalište. God. 1896. pokrenut je prvi znanstveno-književni časopis »Servet-i Fünun« (»Blago znanosti«), po kojem se naziva novi reformni književni pokret, poznat i pod imenom Edebiyyat-i Cedide (Nova književnost). Pristaše toga pokreta nastojali su umjetnički i intelektualni život Carstva približiti još više zapadnoeuropskim uzorima: u književnosti su slijedili europske forme i sadržaje; u poeziji su zagovarali esteticizam i reformirali metriku. Međutim, nisu uspjeli dostići europske uzore: roman i novela početnički su po kompoziciji i sadržaju, koji se uglavnom priklanja sentimentalizmu. Najistaknutija su imena u poeziji: Tevfik Fikret (1867–1915), Cenap Şehabeddin (1870–1934), Faik Ali Ozansoy (1875–1950), a od prozaika: Hüseyin Rahmi Gürpınar (1864–1944), Ahmed Rasim (1864–1932), Halid Ziya Uşaklıgil (1866–1945), Mehmed Rauf (1875–1931), Ahmed Şuayb (1876–1913), Ahmed Hikmet (1901–63); svi su bili pod utjecajem francuskih realista i naturalista. Za reakcionarne vladavine Abdulhamida II. mnogi su književnici bili progonjeni i morali su emigrirati. Pod snažnim pritiskom cenzure smanjila se i književna produkcija. God. 1901. bili su obustavljeni časopis i književno društvo Servet-i Fünun; njihovu djelatnost dijelom je nastavila nova škola Fecr-i Ati (Zora budućnosti), osnovana 1909., bez većih dometa. Najistaknutiji je predstavnik pjesnik Ahmed Haşim (1887–1933), spona između osmanske tradicije, francuskog simbolizma i impresionizma.

Moderni duh konačno se afirmirao nakon mladoturske revolucije 1908. Oživljuju publicistika i književnost, koja je raznorodna. Suočavaju se pisci starog i novoga naraštaja; nacionalističke ideje očituju se u različitim oblicima: od preživjelog osmanizma, preko turkijstva u užem smislu, do radikalnoga panturanizma. Osnutkom nacionalnih društava (Türk Derneği, 1908; Türk Ocağı, 1912) i časopisa, nacionalizam se institucionalizirao kao novi državni ideal. God. 1910–23. književni smjer Milli edebiyat (Nacionalna književnost), koji je započeo u prethodnom stoljeću, postao je važno žarište misaonih i književnih aktivnosti. Posebno važnu ulogu imao je časopis »Genç Kalemler« (1911), oko kojega su se okupili najznačajniji predstavnici nacionalne struje Ziya Gökalp (1875–1924), filozof, pjesnik i teoretičar panturcizma, Ömer Seyfettin (1884–1920), autor kratkih priča, i pjesnik Ali Canip Yöntem (1887–1967). Radikalno su se postavili prema ranijim književnim smjerovima: zauzeli su se za pojednostavnjenje književnog jezika te njegovo čišćenje od arapskih i perzijskih posuđenica; nadahnjivali su se turskim folklorom i temama iz suvremenoga života. Propast Carstva, oslobodilački rat, svođenje Turske unutar nacionalnih granica, kemalistička revolucija (1923) i uvođenje latinice kao obveznoga pisma (1928) znatno su pridonijeli stvaranju i brzu širenju nove, nacionalne turske književnosti. Pisci ranoga republikanskog razdoblja (1923–40) u sadržajnom i formalnom smislu predstavljali su nastavak nacionalnog pokreta u književnosti. U pjesništvu su prisutni različiti trendovi. Yahya Kemal Beyatlı (1884–1958), jedan od najdarovitijih pjesnika prve polovice XX. st., nostalgično je vezan uz osmansku tradiciju i zastupa klasičnu metriku; ipak, većinom dominira domoljubna lirika, koju predvode Mehmed Emin Yurdakul (1869–1944) i Mehmed Akif Ersoy (1873–1936) te pristaše slogovnoga metra (Beş Hececiler), snažno nadahnuti turskim folklorom: Orhan Seyfi Orhon, Enis Behiç Koryürek, Yusuf Ziya Ortaç, Faruk Nafiz Çamlıbel i Halit Fahri Ozansoy. Radikalne promjene u tursku poeziju unio je ljevičarski pjesnik Nazım Hikmet Ran (1901–63): pod utjecajem ruske avangarde uveo je slobodni stih i utemeljio moderno tursko pjesništvo. Njegova najvažnija djela, »Ep o šejhu Bedreddinu, sinu kadije iz Simavne« (»Simavna kadisi oğlu Şeyh Bedreddin destanı«, 1936) i stihovana saga »Portreti ljudi iz moje zemlje« (»Memleketimden insan manzaraları«, 1939), odišu humanizmom i istinskim revolucionarnim zanosom. Kao kontrapunkt rodoljubnomu pjesništvu, koje se ubrzo iscrpilo u budničarskim stihovima, javili su se pjesnici na tragu francuskih simbolista i parnasovaca. Među njima su najvažniji: Ahmet Hamdi Tanpınar (1901–62), Ahmet Kutsi Tecer (1901–67), Ahmet Muhip Dıranas (1909–82), Cahit Sıtkı Tarancı (1910–56) te Necip Fazıl Kısakürek (1905–83), čija se lirika nadahnjuje vjersko-mističkim temama. Neomistizicam s modernističkim izrazom nastavlja Asaf Halet Çelebi (1907–58). Novi obrat u turskom pjesništvu nastao je 1940-ih s pokretom Garip, koji je zagovarao poetski realizam. Predvodili su ga društveno angažirani populistički pjesnici Orhan Veli Kanık (1914–50), Oktay Rifat (1914–88) i Melih Cevdet Anday (1915–2002); u pjesnički jezik uvodili su teme iz suvremenoga života i kolokvijalni govor te su u potpunosti napustili staru poetiku. Od pjesnika koji nisu pripadali toj struji izdvajaju se Fazıl Hüsnü Dağlarca (1914–2008), Behçet Necatigil (1916–79), Cahit Külebi (1917–97), Salâh Birsel (1919–99), Sabahattin Kudret Aksal (1920–93), Necati Cumalı (1921–2001) i Attilâ İlhan (1925–2005). Kao reakcija na poetski socrealizam, angažiranost i populizam pjesničkog izričaja javio se sredinom XX. st. novi pjesnički smjer İkinci Yeni (Drugi novi). Iako obuhvaća različite pjesničke poetike, svima je zajedničko estetičko promišljanje poezije, okretanje apstrakciji i bogatoj metaforici. Važniji su predstavnici: İlhan Berk (1918–2008), Turgut Uyar (1927–85), Edip Cansever (1928–86), Cemal Süreyya (1931–89). Nakon 1960-ih pjesništvo se grana u više različitih smjerova: od snažnih ljevičarsko-marksističkih orijentacija (Ahmed Arif), preko neoromantičara fasciniranih divanskom književnošću (Behçet Necatigil, Attilâ İlhan), novoga islamskog vala (Sezai Karakoç, Cahit Zarifoğlu, Erdem Bayazıt), sve do individualista, koji se ne priklanjaju određenoj pjesničkoj struji: Can Yücel (1926–99), Turan Oflazoğlu (r. 1932), Hilmi Yavuz (r. 1936), Ataol Behramoğlu (r. 1942), Enis Batur (r. 1952), Murathan Mungan (r. 1955) i dr. Tradicija usmene narodne poezije doživjela je svojevrstan preporod u postrepublikanskom razdoblju, u stihovima Aşıka Veysela (1894–1973) i njegovih nastavljača (Aşık Mahzuni Şerif, Neşet Ertaş).

Proza ranoga republikanskog razdoblja ne odaje veća stilsko-sadržajna razilaženja. U romanima dominiraju ratna i revolucionarna tematika, problemi anatolijske provincije i siromašnoga puka, uzdizanje novih vrijednosti i života u Ankari, kritika dekadentnoga načina života istanbulske elite, urušavanje moralnih vrijednosti, te problemi nastali zbog složenih prožimanja Istoka i Zapada. Najznačajniji su prozaici: Halide Edip Adıvar (1884–1964), Aka Gündüz (1886–1958), Abdülhak Şinasi Hisar (1888–1963), Refik Halit Karay (1888–1965), Reşat Nuri Güntekin (1889–1956), Yakup Kadri Karaosmanoğlu (1889–1975) i Peyami Safa (1899–1961). Od 1940-ih jača socijalna orijentacija u književnosti i socrealizam prerasta u dominantan trend turske proze. Problemima obespravljenoga radničkog sloja, pojedinaca s društvene margine i običnih ljudi posebno su se posvetili pripovjedači: Memduh Şevket Esendal (1883–1952), Halikarnas Balıkçısı (1886–1973), Sait Faik Abasıyanık (1906–43), Sabahattin Ali (1907–48), Haldun Taner (1916–86), Aziz Nesin (1915–95), najveći satiričar turske književnosti, i dr. Od 1950-ih sve je popularnija nova književna podvrsta, tzv. roman sela (köy romanı). Najistaknutiji su predstavnici Kemal Tahir (1910–73), Orhan Kemal (1914–70), Yaşar Kemal (1923–2015), koji je romanom »Mali Memed« (1955) stekao međunarodno priznanje, Mahmut Makal, Fakir Baykurt i dr. Sredinom XX. st. budi se zanimanje za povijest; temama od predislamskoga razdoblja, preko Osmanlija do suvremenih zbivanja bave se K. Tahir, Samim Kocagöz (1916–93) i Tarık Buğra (1918–94). Najosebujniji književnik prve polovice XX. st. je Ahmet Hamdi Tanpınar (1901–62), romansijer, pjesnik, esejist i kritičar, koji je stvarao izvan dominantnih socrealističkih tokova. U svojim romanima, na tragu velike sinteze zapadne i istočne umjetnosti, obrađuje egzistencijalne probleme pojedinca, utirući put modernističkim tokovima u turskoj književnosti. Od prozaika klasika druge polovice XX. st., među kojima je i znatan broj spisateljica, značajniji su Tarik Dursun K. (1931–2015), Füruzan (r. 1935), Sevgi Soysal (1936–76), Ülkü Tamer (r. 1937), Ayla Kutlu (r. 1938), Emine Işınsu Okçu (r. 1938), Tomris Uyar (1941–2003), Sevinç Çokum (r. 1943), Erendiz Atasü (r. 1947), Selim İleri (r. 1949). Burni politički događaji druge polovice XX. st. odražavaju se i u književnosti, koja je sve više u službi politike i ideologije. Unatoč prevladavajućoj poetici socrealizma, 1970-ih, a posebice 1980-ih, zamjećuju se kod nekih pisaca zaokreti k novoj poetici. Prva modernistička eksperimentiranja u književnosti iz početka su nailazila na vrlo slab odjek, tako da je o pravoj promjeni književne paradigme moguće govoriti tek u 1980-ima. Predvodnikom modernizma u turskoj književnosti smatra se Oğuz Atay (1934–77), čiji je roman »Gubitnici« (»Tutunamayanlar«, 1971–72) postao kultnim djelom turske avangarde XX. st. Nakon njega uslijedio je niz pisaca čije narativne tehnike, stil i tematske preokupacije odaju modernističke utjecaje i s kojima turska književnost u kratkom razdoblju doživljava (post)modernistički obrat. Turska suvremena proza s kraja XX. st. kreće se unutar prepoznatljivih odrednica postmodernističkoga pisma: magijski realizam, feministička strujanja, novopovijesni roman, okretanje tradiciji (novoislamska struja), sklonost fantastici, autobiografska i ispovjedna proza, samo su neke od njih. Predvodnici su postmodernističkoga smjera: Yusuf Atılgan (1921–89), Adalet Ağaoğlu (r. 1929), Hikmet Erhan Bener (1929–2007), Bilge Karasu (1930–95), Leyla Erbil (1931–2013), Pınar Kür (r. 1943), İnci Aral (r. 1944), Nazlı Eray (r. 1945), nobelovac Orhan Pamuk (r. 1952), Latife Tekin (r. 1957), Hasan Ali Toptaş (r. 1958) i dr. Među piscima srednjeg i mlađega naraštaja izdvajaju se İhsan Oktay Anar (r. 1960), Sadık Yalsızuçanlar (r. 1962), Kürşat Başar (r. 1963), Elif Şafak (r. 1971) i dr.

Likovne umjetnosti

Umjetnost Turaka sastavni je dio islamske umjetnosti (→ islam, likovne umjetnosti). Njezini korijeni vezani su uz širenje plemena Seldžuka, čije je carstvo od XI. st. obuhvaćalo područje od srednje Azije do Mramornog i Egejskoga mora. Glavni spomenici seldžučkoga stila nastali su u Anatoliji; to su uglavnom zatvorene ili velike džamije (ulu-džamije) bez trijema i dvorišta, isprva s ravnim stropom, potom s kupolama (Erzurum, Kayseri, Sivas, Divriği i Konya), bez minareta, a imale su klesanu dekoraciju na portalima i oplatu od glazirane keramike u unutrašnjosti (geometrijski ornamenti, arabeske, citati iz Kurana). Od prve polovice XIII. st. gradile su se medrese, karavan-saraji, bolnice, mostovi i jake tvrđave (Konya, Sivas, Kayseri, Divriği, Erzurum), a od sredine XIII. st. monumentalne građevine (mauzolej Alaeddin-beya i medresa njegove žene Nefise u Karamanu). U XIV. st. ulu-džamije dobile su na ulaznim vratima trijem, a oko građevine dvorište. Džamija je postala jedinstven prostor s kupolom, s jednim ili više minareta kružna oblika i šiljasta završetka. Osman(lij)ski stil, koji je nastavio seldžučku građevnu tradiciju, a ujedno prihvatio bizantska konstruktivna rješenja po uzoru na carigradsku Aja Sofiju (glavni prostor prekriva velika kupola koju nose četiri slobodno stojeća stupa), proširio se oko 1300. po cijelom Osmanskom Carstvu. Tijekom XIV. i XV. st. sagrađene su Eski-džamija u Jedrenu (Edirne), Alaeddinova džamija u Bursi te Zincirlikuyu-džamija i Firuz-agina džamija u Carigradu. Zasebna skupina jesu džamije s dvije veće kupole iznad glavnoga molitvenoga prostora (nekoliko džamija u Bursi i džamija Murat-paše u Carigradu). Jak utjecaj Aja Sofije osjeća se u konstruktivnom rješenju džamije Mehmeda II. Osvajača (Fatih Camii), prve veće osmanske džamije podignute u Carigradu. Njezin je glavni molitveni prostor prekriven velikom kupolom i polukupolom. Tomu razdoblju pripadaju medrese i mauzoleji u Izniku, Bursi, Merzifonu i Carigradu, te hanovi, hamami i bezistani. Izgrađeni su također palača emira Orhana u Bursi te Çinili-kiosk i palača Topkapi (nekadašnji sultanov dvor, XV. st.) sultana Mehmeda II. u Carigradu. Od utvrda ističe se carigradski kaštel Yedikule (1455). Razdoblje od 1500. do 1700. klasično je razdoblje osmanske umjetnosti, kojoj su pečat dala dvojica graditelja i njihove škole. Hajredin (XV/XVI. st.) bio je glavni carski graditelj za vladavine Bajazida II. (1482–1512), kojemu je podignuo veliku džamiju u Carigradu (Bayezid Camii). God. 1539. glavni graditelj postao je Kodža Mimar Sinan (1489–1578. ili 1588), čijom je djelatnošću obilježen snažan uspon osmanskoga graditeljstva. Njegova su remek-djela džamije sultana Sulejmana II. Veličanstvenoga u Carigradu (1550–57) i sultana Selima II. u Edirneu (1569–75). Sinanu i njegovoj školi pripisuje se više od 300 vjerskih, javnih, stambenih i vojnih građevina širom carstva, među kojima se ističu: carigradske džamije Kara Ahmed-paše i Rustem-paše (1561), mauzoleji Hajredina Barbarosse (nakon 1546), sultana Sulejmana II. (1557) i Selima II. (1574), mnogobrojni hamami i medrese te most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Od Sinanovih sljedbenika najpoznatiji je Mehmedaga (XVI/XVII. st.), graditelj Ahmedove (Plave) džamije u Carigradu (1609–16). Klasično razdoblje osmanske umjetnosti karakterizira sklad arhitektonskih volumenâ i dekoracija koja se izvodila od kamena, drva, štuka, opeke i glazirane keramike. S tim u vezi došlo je i do procvata umjetničkog obrta, jer islamska umjetnost iz vjerskih razloga otklanja prikazivanje ljudskoga lika; razvijalo se samo ornamentalno slikarstvo. Kamen se obrađivao za stalaktitnu dekoraciju u graditeljstvu, kovine su služile za izradbu različnih predmeta i oružja, u drvu su se rezbarili arabeskni motivi; izrađivao se skupocjen nakit, a za različne ukrasne svrhe služili su staklo, bjelokost, emajl i štuk; tkale su se skupocjene tkanine, sagovi, ukrašavala se koža i krzno. U drugoj polovici XVII. st. usporedno sa slabljenjem političke moći carstva slabila je i kakvoća umjetničkih ostvarenja. U XVIII. st. umjetnost se djelomično europeizirala. Zemlja se otvorila europskim kulturnim utjecajima, ponajviše francuskima. U graditeljstvo su prodirali elementi europskog baroka, koji su se stapali s domaćim građevnim tradicijama (džamije Nuruosmaniye, Laleli, sultana Selima III., turbe i fontana Abdula Hamida I. u Carigradu). U graditeljstvu je nakon kraće faze klasicizma prevladao historicizam (carigradske palače Dolmabahçe i Cırağan, Valide-džamija u četvrti Aksaray). U tom je razdoblju djelovala mnogobrojna obitelj graditelja armenskoga podrijetla Balyan (Balian), od kojih se ističu: utemeljitelj Meremetçi Bali Kalfa (?–1807), Krikor Amira (1764–1831) i Levon (1855–1925). Početkom XX. st. pojavili su se pokušaji da se obnove stara turska seldžučka i osmanska tradicionalna gradogradnja, a glavni predstavnik Kemalettin Bey (1870–1927) začetnik je prvoga nacionalnog arhitektonskoga stila. Potkraj 1920-ih u tursko graditeljstvo prodrle su europske moderne težnje, a osobitu je ulogu odigrao austrijski arhitekt Clemens Holzmeister (1886–1983), autor monumentalne zgrade Parlamenta u Ankari (1938) i profesor na Tehničkoj školi u Istanbulu (1939–48). Začetnici moderne nacionalne arhitekture bili su Seyfi Arkan (1908–66) i Sedad Hakkı Eldem (1908–88). Od 1950-ih, a posebice od 1960-ih uporabom nove tehnologije u izgradnji, europski i američki arhitekti snažno su utjecali na razvoj turske arhitekture. Projektirali su velika stambena naselja, poslovne nebodere, hotele, bolnice, škole i sl., osobito u većim gradovima (Istanbul, Ankara i Izmir). Najutjecajniji je suvremeni turski arhitekt Turgut Cansever (1921–2009), autor monumentalnih znanstvenih i vladinih ustanova u Istanbulu i Ankari.

Za razvoj turske umjetnosti bio je važan osnutak Umjetničke škole u Carigradu (1883), te umjetničke akademije, organizirane u doba republike u Carigradu i Ankari. Profesori na tim ustanovama bili su isprva pretežito zapadnoeuropski likovni umjetnici. U drugom desetljeću XX. st. počela su u Tursku prodirati dostignuća francuskih impresionista, a najznačajniji slikar i profesor na Akademiji u Istanbulu bio je Ibrahim Çallı (1882–1960). Njegovi sljedbenici Nazmi Ziya Güran (1881–1937), Hikmet Onat (1882–1977), Hüseyin Avni Lifij (1886–1927) i Namık Ismail (1890–1935) osnovali su Udruženje otomanskih slikara i 1923. priredili prvu izložbu u Ankari na kojoj su izlagali mrtve prirode i krajolike te poneki portret. Mlađi naraštaj slikara, osobito Malik Aksel (1901–87), slikao je ekspresivne prizore iz života seljaka i radnika. Suvremenu umjetnost poticalo je Društvo neovisnih slikara i kipara osnovano u Istanbulu 1928. Istaknuti su slikari: Fahr el Nissa (Fahrelnissa) Zeid (1901–91) i Selim Turan (1915–94), pripadnici Pariške škole, te ekspresionist Turgut Zaim (1906–74). Nakon II. svjetskog rata turski slikari slijedili su suvremena europska kretanja od apstrakcije do pop arta, od hiperrealizma do konceptualne umjetnosti, a posebice su se isticali Abidin Elderoğlu (1901–74), Adnan Çoker (r. 1927), Tomur Atagök (r. 1939), Nur Koçak (r. 1941), Hale Arpacioğlu (r. 1951) i Handan Börüteçene (r. 1957). Kiparstvo nije toliko razvijeno zbog dugotrajne vjerske tradicije da se ne prikazuje ljudski lik. Na Akademiji u Ankari između 1957. i 1966. kiparstvo je predavao njemački kipar R. Belling (1886–1972), koji je izveo »Spomenik Revolucije« u Erzurumu i kipove na mauzoleju Kemala Atatürka u Ankari. Realistične težnje u kiparstvu zastupali su: Ali Hadi Bara (1906–71), Şadi Çalιk (1917–79) i Kuzgun Acar (1928–76). Mlađi naraštaj kipara, Osman Dinç (r. 1948), Ayşe Ermen (r. 1949), Serhat Kiraz (r. 1954) i Adem Yilmaz (r. 1955), eksperimentira s kinetičkom i video-umjetnošću te izrađuje instalacije.

Glazba

Nakon doseljenja u Anatoliju u XI. st. te preuzimanja islama, turska je umjetnička glazba primila znatne perzijske i bizantske utjecaje. Anatolijski Turci igrali su glavnu ulogu u glazbenom životu Osmanskoga Carstva od sredine XV. do sredine XIX. st. Za razdoblje do sredine XVII. st. karakteristično je npr. njegovanje umjetničke glazbe u mevlevijskom redu (»derviši plesači«), utemeljenom u XIII. st. u Konyi (dvije najstarije izvorno turske, još i danas postojeće instrumentalne forme, peşrev i saz semaisi, potječu iz početka XIII. st.), te cvat umjetničke glazbe na sultanovu dvoru (haremska kultura pjevačica, sviračica i plesačica odaliski). Turska umjetnička glazba pretežito je linearno melodijska, a izvodi ju heterofonski skupina nestandardiziranih solističkih glazbala (uzdužna flauta ney, def, dugovrata lutnja tanbur, gudaće glazbalo rebab, ut, santur, citra kanun i dr., te akulturirana zapadna glazbala klarinet i violina keman). Glavna je forma makam, zapravo tonalitetni sustav koji potječe iz sredine XVI. st. i koji obuhvaća skladateljska pravila u uporabi ljestvica, melodijskoga kretanja, fraziranja i figuriranja. Teorijski postoji oko 900 makama, ali u praksi ih je poznato oko stotinu, od kojih je samo tridesetak u širem optjecaju. Improvizacijski odlomci nazivaju se taksim. Danas se rabi modernizirani makamski sustav što ga je prvi opisao i alfabetski notirao moldavski princ D. Cantemir (turski Kantemiroğlu; djelovao u Istanbulu 1687–1710), autor oko 350 instrumentalnih skladbi. Zapadnu notaciju uveo je u tursku glazbu poljski rob Ali Ufki (Wojciech Bobowski; 1610 – ? 1675). Danas je u uporabi tzv. Ezgi-Arelov notni sustav, što su ga u prvoj polovici XX. st. uveli glazbeni teoretičari s Istanbulskoga konzervatorija (Suphi Ezgi, Rauf Yekta i dr.) i Hüseyin Sadettin Arel. Uz makam važan je i sustav ritamskih modusa usul, koji se sastoji od četrdesetak obrazaca i koji se može povijesno pratiti od XV. st. Imena turskih skladatelja bilježe se sa sigurnošću tek od sredine XVII. st. (Hafız Post, Buhurizade Mustafa Itrî). Značajni skladatelji djelovali su tijekom XVII. st., osobito u tzv. doba tulipana (tur. lale devri), npr. Eyyubî Bekir Ağa, İsmail Ağa i dr. U XVIII. st. istaknuli su se Tanburî Isak, sultan Selim III., Şakir Ağa i dr. God. 1839. započeo je reformski pokret Tanzimat po uzoru na zapadne modele. Giuseppe Donizetti postao je ravnatelj dvorske glazbe i reformirao janjičarske sastave, pa se javio pokret nemuslimanske građanske glazbene kulture sa skladateljima kao što su Hacı Arif Bey, Şevki Bey, Lemi Atlı i Tanburî Cemil Bey. Nakon uvođenja republike 1923. osnovane su nove glazbeno-kulturne institucije (konzervatoriji, simfonijski orkestri i dr.) koje su tursku umjetničku glazbu usmjerile prema europskom Zapadu, pa ju se većim dijelom XX. st. može obilježiti kao spoj neofolklornog anatolijskog temelja i zapadnih neoklasicističkih formalnih skladateljskih tehnika. – Proučavanje turske tradicijske glazbe dobilo je snažan poticaj djelatnošću Istanbulskog i Ankarskoga konzervatorija tijekom 1920-ih i 1930-ih, te 1936. terenskim radom B. Bartóka. Danas u provincijskim gradovima klubovi folklorne glazbe (dernek) uče migrante reformiranomu stilu te glazbe, promičući ju živim izvedbama i masovnim medijima. Općenito, turska tradicijska glazba ne pokazuje veliku regionalnu raznolikost, izuzev istočne obale Crnoga mora. Ta je glazba heterofonska, izvode ju instrumentalisti i pjevači zajedno, pretežno je heptatonska, a njezini se modusi (bozlak, kerem, derbeder, garip) nazivaju skupnim imenom ayak. Dva su osnovna tipa pjesama, uzun hava (»duga melodija«, ritmički slobodna, bogata ukrasima, široke silazne melodijske linije) i kırık hava (»razlomljena melodija«, u pravilu sve plesne melodije). Najvažniji su instrumenti tradicijske glazbe darbuka ili deblek (vrsta bubnja), def, davul (basovski bubanj), kaval (pastirska frula), düdük (vrsta flaute), zurna, tulum (gajde), dugovrata lutnja bağlama koju rabe narodni pjesnici (aşik), saz, kemençe slično guslama i dr. Većinu plesova prati ansambl davul-zurna, inače karakterističan i za široko područje od Indije do Maroka, a na Zapadu od prije poznat kao vojna glazba turskih janjičara. Zasebni korpus tvori tradicijska glazba velike nacionalne manjine Kurda. – Religijska glazba u Turaka pretežito je islamskoga karaktera (postoje male enklave armenske, kaldejske, sirske i grčke kršćanske crkve). Međutim, kuranske recitacije i redoviti zazivi na molitvu (ezan) ne smatraju se glazbenim formama, dok se glazbeni repertoar sunitskih sljedba (npr. mevlevije) smatra elitnom umjetničkom glazbom. – Turska popularna glazba vezana je uglavnom uz Istanbul, gdje je djelomično pozapadnjeni način života stvorio žanrove poput kanto i gazal u ranom XX. st., a u novije doba na nju snažno utječe velika kurdska imigracija. Nakon II. svjetskog rata razvila se jaka industrija ploča i kaseta, često u suradnji s turskom emigracijom u Njemačkoj. Žanr popularno-umjetničke pjesme promovirali su osobito pjevači Münir Nurettin i Zeki Müren, a zasebnu verziju turskoga rocka Cem Karaca, Erkin Koray, Cahit Berkay i dr. Trajan je i utjecaj egipatske i libanonske pop-glazbe koji je stvorio i podžanr, tzv. arabesk.

Film

Kinematografija se u Turskoj sporo razvijala pa je prvi film bio snimljen tek 1914. Do sredine XX. st. zapaženije je filmove, ekranizacije kazališnih komada, snimao tek Muhsin Ertoğrul, inače kazališni glumac i redatelj. Od kraja 1940-ih produkcija je počela rasti te je 1960-ih dosezala čak i do 300 filmova godišnje, uglavnom u popularnim žanrovima (povijesno-pustolovni, melodrame i komedije ruralne tematike). Među tadašnjim redateljima najistaknutiji su bili Atıf Yılmaz, Metin Erksan, koji je prvi počeo snimati socijalno-kritičke filmove, Mehmeduh Ün, koji se isticao profinjenim melodramama, te Y. Güney, autor zapaženih društveno angažiranih, ali istodobno i komercijalnih filmova. Od sredine 1970-ih broj je snimljenih filmova u padu, a uz pretežito komercijalnu produkciju, ističu se umjetnički ambicioznija ostvarenja Güneyevih bivših asistenata Zekija Öktena i Şerifa Görena potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih te, od 1990-ih, najznačajnijega suvremenoga turskog redatelja Nurija Bilega Ceylana, čiji filmovi asketskoga stila i egzistencijalističke tematike osvajaju mnogobrojne nagrade na europskim festivalima. Uz Ceylana, istaknuti su redatelji slična profila Zeki Demirkubuz, Semih Kaplanoğlu, Özer Kızıltan i Reha Erdem (svi su započeli režirati na prijelomu stoljeća). Također, od sredine 1990-ih njemački redatelj Fatih Akın, sin turskih useljenika, ističe se filmovima o useljeničkim sudbinama, dok u Italiji zapaženo režira turski emigrant Ferzan Özpetek.

Turci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62736>.