turkijski narodi

turkijski narodi (Turkijci ili Turci u širem smislu), narodi koji govore turkijskim jezicima; oko 130 milijuna pripadnika koji nastanjuju područje od Balkana do Kine te od Sibira do južnoga Irana (Altajci, Azerbajdžanci, Balkarci, Baškirci, Čuvaši, Gagauzi, Jakuti, Kazasi, Kirgizi, Kumici, Nogajci, Tatari, Turci, Turkmeni, Tuvinci, Ujguri, Uzbeci i dr.). Više od 95% današnjih Turkijaca su muslimani. Pradomovina turkijskih naroda područje je Altajskoga gorja, odakle su se širili prema jugoistoku. Pretpostavlja se da je dio Avara bio turkijskoga podrijetla, dok se za Hazare, Pečenege i Oguze, koji su se nešto poslije pojavili na crnomorsko-kaspijsko-aralskom stepskom području, to već sa sigurnošću može tvrditi. Mahmud al-Kašgari (Bagdad, 1073) u svojem opisu turkijskih naroda spominje Pečenege, Kipčake, Baškirce, Kirgize, Ujgure, Oguze, te Seldžuke kao ogusko pleme. Današnji turkijski narodi oblikovali su se od turkijskih nomadskih plemena koja su asimilirala različite, uglavnom sjedilačke narode na područjima koja su u određenim vremenskim razdobljima bila pod vlašću pojedinih od njih, a kojima su nametnula svoj jezik i plemenska imena.

Književnost

U razdoblju do XIII/XIV. st. pojedini turkijski jezici neznatno su se razlikovali pa se ne može pouzdano utvrditi kojemu od njih pripada neki pisani spomenik.

Staroturkijsko razdoblje (V–IX. st.)

Staroturkijsko razdoblje (V–IX. st.) obilježavaju narodne priče u kojima se ogleda staroturkijska mitologija, vjerovanje u šamane i toteme, legendarna tradicija o junacima, utemeljiteljima plemenâ. Najstariji su pisani spomenici turskog jezika orhonsko-jenisejski nadgrobni natpisi iz prve polovice VIII. st., pisani pismom koje podsjeća na rune (1896. dešifrirao ih je Danac V. Thomsen), posvećeni djelima vladarâ i ratnikâ staroga turskog carstva (na području današnje Mongolije). Potkraj VIII. st. Ujguri su u istočnom Turkestanu razvili, pod utjecajem maniheizma, budizma i nestorijanstva, bogatu prijevodnu didaktičku književnost. U okolici Turpana, osim religijskih djela, pronađeni su i spisi privatnopravnoga obilježja.

Srednjoturkijsko razdoblje (X–XIV. st.)

Srednjoturkijsko razdoblje (X–XIV. st.) prekretnica je u turskoj povijesti: tada je nastalo prvo tursko muslimansko carstvo – Karahanidski Kanat, s Kašgarom (danas Kashi) i Balasagunom kao važnim kulturnim središtima. Književnost je bila pod arapskim i perzijskim književnim utjecajem. Na dvorovima karahanidskih vladarâ pisala su se uglavnom poučna djela: »Znanje koje usrećuje« (»Kutadgu Bilig«), poema od 6500 distiha, u formi dijaloga, Yusufa Hâs Hâciba (Jusuf Has Hadžib, 1069–70) te »Svežanj mudrosti« (»Atabetü’l Hakayık«) Ediba Ahmeda (početak XII. st.). Osobitu važnost za povijest i etnografiju Turanâ ima na arapskom jeziku pisana knjiga o turskim jezicima, »Divanü Lûgati‘t-Türk« (1072), Kâşgarlı Mahmuda (Mahmud Kašgari). To je najstariji rječnik turskog jezika s gramatikom, primjerima iz književnosti i opisom turskih plemena i njihovih običaja, napisan radi upoznavanja arapsko-islamskoga civilizacijskoga kruga s turskom kulturom. Muslimanska mistika znatno je utjecala na pobožno-asketska i poučna književna djela. Mističku (sufijsku) poeziju njegovali su ašici (âşık), putujući pjesnici i derviši. Na razvoj narodne sufijske poezije najsnažnije je utjecalo pjesništvo Ahmeda Yesevîja (?–1166), sufijskoga sveca iz središnjeg Turkestana. Njegova »Zbirka mudrosti« (»Divân-i hikmet«), napisana po uzoru na tradicionalno tursko pjesništvo, postala je popularnim djelom za širenje islama među srednjoazijskim nomadskim Turcima; slijedio ga je Hakîm Ata (?–1186). Taj je smjer u kasnijim stoljećima utjecao na razvoj pučke mističke književnosti u Anatoliji. Nakon mongolske invazije (XII–XVI. st.) u području Horezma i Zlatne Horde razvija se bogata književnost na istočnoturskom jeziku, na mješavini karahanidskog, oguskog i kipčačkoga turskog dijalekta. Prijevodi i komentari vjerskih djela potaknuli su književnu produkciju, uglavnom narativnih djela. U tome razdoblju nastali su: turski prijevod Zamahšerijeva komentara »Kurana« (»Mukaddime’t-ül-edeb«); nekoliko varijanti priče o Jusufu i Zulejhi (prema kuranskoj priči o poslaniku Jusufu, biblijskome Josipu), od kojih je najstarija ona pjesnika Âlija (1232); prozno djelo Nasirüddina Rabgûzîja »Priče o poslanicima« (»Kısasü’l-Enbiyâ«, 1310); katehetsko djelo »Mu’înü’l-mürîd« nepoznata autora; religiozno djelo »Put za raj« (»Nehcü’l-Ferâdîs«) Kerderli Mahmuda (Mahmud Kerderi), koje sadrži epizode iz života poslanika Muhameda, njegove obitelji, četvorice kalifa i druge vjerske legende; Husâm Kâtibov prijevod Atarove poeme na turski »Cümcümenâme« (1368) i mnoga druga djela, većinom imitacije i adaptacije iz arapske i perzijske vjerske književnosti. Od sredine XIV. st., pod utjecajem perzijskih klasika, pisana su svjetovna djela, namijenjena dvorskim krugovima: turski prepjev Nizamijeva spjeva »Husrev i Širin« (1341–42) pjesnika Kutba i »Knjiga o ljubavi« (»Muhabbetnâme«, 1353) Mahmuda Harizmîja. Iznimno je djelo s tih područja lingvistički priručnik »Kumanski zakonik« (»Codex Cumanicus«), najstariji dijelovi kojega datiraju s kraja XIII. st. Sastavili su ga talijanski katolički misionari radi pokrštavanja Kumana, istočnoturskih nomada koji su živjeli u stepama uz Crno more. Sadrži trojezični latinsko-kumansko-perzijski rječnik i prijevode kršćanskih tekstova na kumanski. U XV. st., na dvorovima timuridskih prinčeva, velik procvat imala je književnost na čagatajskom jeziku, iz kojega se razvio suvremeni uzbečki. Među važnijima ističu se autori u to doba vrlo popularnih epistolarnih djela ljubavno-erotskoga sadržaja: Hocendî (Hodžendi) i njegova »Knjiga o nježnosti« (»Letâfetnâme«), Yûsuf Emîrî, pisac »Deset pisama« (»Dahnâme«), i Said Ahmed Mirza djelom »Knjiga o zaljubljivanju« (»Taaşşuknâme«). Pod snažnim utjecajem perzijske književnosti stvarali su i čagatajski lirici Haydar Harezmî, Sekkâkî, Gedâî, Atâî i Lütfî. Zlatni vijek čagatajska je književnost dosegnula u djelima svojega najvećeg pjesnika Ali Şir Nevâîja (Ališer Navoi; 1441–1501), koji je stvarao za vladavine Hüseyina Baykare (1469–1506), pjesnika i pokrovitelja umjetnosti. Najuspjelijim Nevâîjevim djelima drži se pet poema lirsko-mističkog ugođaja, spjevanih po uzoru na Nizamijevo »Petoknjižje« (»Hamsa«). Nestankom timuridske dinastije došlo je do osipanja političke i kulturne moći srednjoazijskih Turaka; čagatajski je postupno ustupio mjesto različitim narodnim turkijskim jezicima.

Kod Kirgiza je u XI–XII. st. nastao spjev »Manas Destanı« od 17 000 stihova o Er Manasu, plemenskome vođi. »Pjesma o Džingisu« (»Çingiznâme«), napisana u XV. st., nastala je mnogo ranije. U XIII–XIV. st. započinju narodne književnosti, no snažno je prisutna i zajednička tradicija. Svim zapadnim oguskim jezicima (osmanskom, azerbajdžanskom i turkmenskom) zajednički su pučki romani o »Tahiru i Zuhri«, o putujućem pjesniku »Âşık Garibu«, o »Jusufu i Zulejhi« i epska poema (destan) o junaku-razbojniku »Köroğlu«. Stare oguske priče skupio je i umjetnički obradio Ebülgazi Bahadur Han (1603–63), vladar Hive, u knjizi »Rodoslovlje Turkmena« (»Şecere-i Terâkime«).

Novoturkijsko razdoblje

Novoturkijsko razdoblje, od XV. st., donosi potpuno osamostaljenje narodnih turkijskih književnosti: osmansku (→ turci, književnost), azerbajdžansku (→ azerbajdžanci, književnost), turkmensku (→ turkmeni, književnost), kirgisku (→ kirgizi, književnost) i uzbečku (→ uzbeci, književnost), koja nastaje nakon čagatajske. Osim turske književnosti (u užem smislu) u Republici Turskoj, književnost danas postoji na još 19 turkijskih književnih jezika diljem Azije: na zapadu na gagauskome; u Povolžju na tatarskom, baškirskom i čuvaškom jeziku; na Kavkazu na azerbajdžanskom, kumičkom, karačajsko-balkarskom i nogajskom jeziku; u srednjoj Aziji na uzbečkom, turkmenskom, kazaškom, kirgiskom, karakalpačkom, novoujgurskom i krimskotatarskom jeziku; u Sibiru na altajskom, hakaškom, tuvanskom i jakutskom jeziku.

turkijski narodi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62775>.