Baudelaire, Charles

ilustracija
BAUDELAIRE, Charles

Baudelaire [bodlε:'ʀ], Charles, francuski pjesnik i kritičar (Pariz, 9. IV. 1821Pariz, 31. VIII. 1867). Po općem sudu Baudelaire je preteča pjesničkoga moderniteta, od simbolizma do danas. Seksualnost, razmahana tjelesnost, rubna iskustva poput napasti samoubojstva, opijanja i droge, sadističko bavljenje smrću i rastočnim učinkom vremena na tijelo i zanose, pretaču se u dotad neviđene moćne i šokantne slike. Pjesnička namjera da se prošire granice iskustva usporedna je s težnjom da se iskaže trajna napetost između egzistencije i umjetnosti koje, drži Baudelaire, idu uvijek na štetu jedna drugoj u naizmjeničnoj ulozi žrtve i mučitelja, istodobno nerazdvojne i nepomirljive. Pjesnik će izlaz zato potražiti u alegoriji, koja jedina može obuhvatiti raznorodne krhotine života i pisanja u mrežu »univerzalne analogije«, a to povezuje »prirodu« i »kulturu«, čulnost i duhovnost: »Priroda je hram« u kojem »čovjek prolazi kroz šumu simbola« (Suglasja). Nasuprot tomu, još u biti romantičarskomu idealizmu (odjeci Platona, Swedenborga, Hoffmanna, Poea), njegov je tragični »sadizam« bez iluzija o čovjekovoj sudbini: smrt je crna sjenka svih zanosa i želja, a vrijeme paklena alkemija.

Traumatiziran djetinjstvom i nerazumijevanjem najbliskijeg okružja, on je »odabrao za sebe ulogu gubitnika« (Sartre). Rano je ostao siroče (vremešan mu otac umire kad je njemu tek 6 godina), odgajan je po internatima pošto se voljena majka preudaje za generala Aupicka, koji ga ne trpi i koji će ga, iako punoljetna, nakon prisilnoga putovanja brodom na Istok staviti pod tutorstvo i lišiti slobode raspolaganja vlastitim imetkom. Sve to, kao i burna i sablažnjiva veza s mulatkinjom Jeanne Duval, koja je nadahnula neke od njegovih najljepših stihova, biografske su činjenice koje će se uobličiti u izazovnu, transgresivnu, bolom, pobunom i žudnjom prožetu poeziju, različitu od uglađenih pjesmotvorina suvremenika. Iako poput njih i Baudelaire slavi kult Ljepote, ona je kod njega mnogo modernija i nema gotovo nikakve veze s antičkim idealom parnasovaca. Svoju najpoznatiju zbirku Cvjetovi zla (Les Fleurs du mal, 1857), posvetio je Théophileu Gautieru, s kojim je dijelio ideju da je umjetnost »bitno nekorisna« i »apsolutno nedužna«, tj. da treba biti autonomna, te da je ona uvijek »čedna« kada je autentična, pa i onda kad ide do krajnjih granica u hrabrom i bestidnom »razgolićavanju srca«. No objavljivanje zbirke donijelo mu je neshvaćanje, zgražanje, pa čak i sudski proces zbog povrede javnoga morala. Neke pjesme (njih 6) bivaju zabranjene i izbačene iz zbirke. V. Hugo bio je jedan od rijetkih suvremenika koji je prepoznao novi senzibilitet (»novi drhtaj«) i prekretničku energiju ove inkriminirane zbirke, što je brižljivo strukturirana oko temeljne antiteze »spleena i ideala«. Ni klasično ni romantičko, nego već moderno, u dijalogu između Juga i Sjevera, poganstva i kršćanstva, tjelesnosti i intelekta, njegovo je pjesništvo odraz trajnoga sučeljavanja suprotstavljenih polova: Boga i demona, ljepote i rugobe, uzvišenoga i trivijalnoga... Baudelaire je pjesnik ontoloških dihotomija, ali i proročki vjesnik njihovih metamorfoza i tajne komplementarnosti. On je otvorio novo razdoblje povijesti pjesništva, u poeziju unio više novih motiva nego ijedan pjesnik u XIX. stoljeću, otvorio vidike i bitno proširio mogućnosti pjesničkog izraza. Napisao je još zbirku pjesama u prozi Spleen Pariza (Spleen de Paris, 1862) i mnogobrojne eseje, književne i likovne kritike, prikaze i članke. U njima se potvrđuje da se pod ekshibicionizmom dandyja i sotonizmom »palog anđela« krije osviješteni stvaralac i teoretičar moderne estetike: Baudelaireov simbolizam je koherentan, usmjeren, dinamičan i autopoetički; i kao pjesnik i kao kritičar on svjesno radi na transformaciji ontološkog i jezičnog modela (sugestivne metafore, simboli i oksimoroni dijalektiziraju u osnovi nedijalektički jezik i – metafiziku).

Baudelaire, Charles. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6319>.