Urugvaj

ilustracija
URUGVAJ, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

Urugvaj (República Oriental del Uruguay), država u jugoistočnom dijelu Južne Amerike, između Argentine (duljina granice 580 km) na zapadu, Brazila (1068 km) na sjeveroistoku, Atlantskog oceana na jugoistoku i estuarija La Plate na jugu i jugozapadu; obuhvaća 176 215 km².

Prirodna obilježja

Geološka podloga Urugvaja sastoji se uglavnom od metamorfnih stijena, intruzija i pretkambrijskih slojeva, koji su pokriveni paleozojskim i mezozojskim naslagama; u središnjem su dijelu Urugvaja te stare naslage pokrivene horizontalnim permskim slojevima, a u sjevernome dijelu, u porječju rijeke Paraná, trijaskim pješčenjacima. Metamorfne stijene i graniti pojavljuju se na površini samo u istočnom i južnome dijelu. U morfološkom pogledu Urugvaj se sastoji od primorske nizine na jugu i jugoistoku, pobrđa Cuchilla Grande (299 m) i Cuchilla de Haedo (294 m) u unutrašnjosti, aluvijalne doline rijeke Río Negro i ravnjaka na zapadu, koji se spuštaju u nizinu rijeke Uruguay. Niska i pješčana obala na istoku lagunskoga je tipa. Klima je suptropska, topla i vlažna s prosječnom srpanjskom (zima) temperaturom od 10 °C na jugu i 12 °C na sjeveru i siječanjskom (ljeto) od 22 °C na jugoistoku i 24 °C na jugozapadu. Godišnja količina oborina iznosi u primorju 1000 mm, u sjeveroistočnome dijelu 1200 do 1400 mm, u unutrašnjosti 850 do 900 mm. Hladni južni vjetar (pampero) snizuje povremeno temperaturu na –3 °C do –5 °C. Riječna je mreža gusta i obilna vodom; gotovo 2/3 Urugvaja odvodnjava se rijekom Uruguay, kojoj je najveći pritok Río Negro. Manji dio voda otječe u jezero Mirim (Merín) i u estuarij La Plate. Plovne su samo Uruguay i Río Negro. Veća su jezera Mirin i Río Negro. Najveći dio Urugvaja pokriva savana s galerijskim šumama duž rijeka. Suptropske šume po riječnim dolinama i pristrancima pobrđa u unutrašnjosti sastoje se uglavnom od mimoza, mirta i lovora. U istočnome primorju rastu na pješčanim dinama lovori i eukaliptusi.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2011. u Urugvaju živi 3 286 314 st. ili 18,5 st. na km² (ubraja se među gušće naseljene južnoameričke države). Glavnina stanovništva živi u južnome dijelu države. Gotovo 95% stanovnika (87,7%, 2011) potječe od doseljenih Europljana, većinom Španjolaca i Talijana, manje Francuza, Nijemaca i Slavena; crnci i mulati čine 4,6% ukupnoga stanovništva, dok su starosjedioci Indijanci gotovo izumrli (2,3% st., 2011); ostalih je 5,4% stanovništva. Stanovnici su uglavnom katolici (54,0%), protestanti (11,0%), mormoni (3,0%), židovi (0,8%) i dr. (5,2%); ateista je 26,0%. Porast stanovništva iznosi 0,2% (2007–12), a prirodni je priraštaj 0,48% ili 4,8‰; natalitet 14,2‰ (2010; svjetski prosjek 19,2‰), mortalitet 9,4‰ (2010; svjetski prosjek 8,2‰), mortalitet dojenčadi 9,6‰ (2009). U dobi je do 14 godina 22,5%. st., u dobi od 15 do 59 godina je 59,5% st., a u dobi od 60 i više godina 18,0% stanovništva. Očekivano trajanje života iznosi 72,7 godina za muškarce, odnosno 79,9 godina za žene (2010). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 10,0% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu, proizvodnom obrtu i građevinarstvu 19,8% te u uslužnim djelatnostima 70,2% stanovništva (2007). Sveučilište u Montevideu osnovano je 1849; službeni je jezik španjolski. Oko 40% stanovništva koncentrirano je u glavnome gradu Montevideu (1 304 687 st., 2011). Veći su gradovi (2011): Salto (104 011 st.), Paysandú (76 412 st.), Las Piedras (71 258 st.), Rivera (64 465 st.), Maldonado (62 590 st.), Tacuarembó (54 755 st.), Melo (51 830 st.), Mercedes (41 974 st.) i Artigas (40 657 st.); u gradovima živi 94,7% st. (2011).

Gospodarstvo

Godine 1991. Urugvaj je s Argentinom, Brazilom i Paragvajem zaključio sporazum o stvaranju zajedničkoga tržišta (MERCOSUR). Znatna ovisnost o regionalnim gospodarskim prilikama potvrđena je 2001., kada je krizu izazvalo povlačenje novca argentinskih ulagača iz urugvajskih banaka (to je u iduće tri godine izazvalo pad BDP-a za 20%, rast stope nezaposlenosti na 20% i udvostručenje vanjskoga duga). Kriza je prevladana od 2005. u suradnji s Međunarodnim monetarnim fondom, pa su strane investicije 2007. iznosile 1,2 milijarde USD. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2007 (prema paritetu kupovne moći) bila je 37,3 milijarde USD; BDP po stanovniku bio je oko 11 700 USD. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora 58%, industrije 32%, a poljoprivrede 10%. Oko 20% BDP-a ostvaruje se u tzv. sivoj ekonomiji. Stopa je nezaposlenosti oko 9% (2007), a siromašno je oko 27% stanovništva (2006). Od prirodnih bogatstava ističu se hidroenergetski potencijali, riblji fond i plodno zemljište. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju riža, pšenica, soja, raž, meso i riba. U industrijskoj ponudi glavninu čine hrana, pića, elektrooprema, prijevozna sredstva, naftni derivati, konfekcija i drvo. Godine 2007. vrijednost izvoza bila je oko 5 milijarda USD (izvozi se uglavnom meso, riža, kožni proizvodi, vuna, riba i svježa hrana). Najviše se izvozi u Brazil (15%), SAD (9%), Argentinu (7%) te Meksiko (6%) i Kinu (6%). Vrijednost uvoza 2007. bila je oko 5,5 milijarda USD (uvozi se uglavnom nafta, plin, industrijska oprema i osobna vozila). Najviše se uvozi iz Argentine (21,5%), Brazila (18%), SAD-a (9%), Kine (9%) i Paragvaja (7,5%). Početkom 2008. vrijednost je deviznih rezervi 4 milijarde USD, a vanjski je dug oko 12 milijarda USD. Od siječnja 1995. Urugvaj je član Svjetske trgovinske organizacije.

Promet

Duljina željezničke mreže iznosi 2073 km (2008), a cestovne 16 398 km (22% asfaltiranih cesta, 2007). Panamerička cesta na području Urugvaja duga je 2484 km. Unutrašnji plovni putovi dugi su 1600 km. Glavno je prometno središte i najveća morska luka Montevideo, preko kojega se obavlja gotovo sva trgovina s inozemstvom. Međunarodna zračna luka Carrasco (Montevideo).

Novac

Novčana je jedinica urugvajski peso (UYU); 1 peso = 100 centésimosa.

Povijest

Područje današnjeg Urugvaja naseljavala su prije dolaska Europljana indijanska nomadska plemena lovaca, skupljača plodova i ribolovaca iz skupine Charrúa. Iako nema pouzdanih dokaza da je A. Vespucci 1501–02. otkrio ušće Río de la Plate, njegova su izvješća potaknula nove ekspedicije. Na područje današnjeg Urugvaja kao prvi Europljanin prodro je španjolski pomorac Juan Díaz de Solis, koji je 1516. uplovio u korito La Plate, nazvavši rijeku Mar Dulce, i nastavio put uzvodno rijekom Uruguay. Budući da su Indijanci pobili cijelu njegovu ekspediciju, taj događaj odgodio je početke španjolskoga naseljavanja. Poslije su F. Magellan i G. Caboto (1526) također oplovili obale današnjeg Urugvaja. Španjolska kolonizacija zemlje započela je u XVII. st., a bila je praćena uobičajenim istrjebljivanjem domorodaca. Osnovavši 1680. na urugvajskoj obali La Plate naselje Colônia do Santíssimo Sacramento (nasuprot Buenos Airesu), Portugalci su se ubrzo sukobili sa Španjolcima, koji su svojatali to područje i 1724. izgradili uporište San Felipe de Montevideo. U borbi između španjolskih kolonizatora iz Argentine i portugalskih iz Brazila, Španjolci su nadvladali; godine 1777. područje Urugvaja bilo je uključeno kao Banda Oriental (Istočna obala) u novoosnovano španjolsko potkraljevstvo Río de la Plata. Godine 1807. Montevideo je bio pod britanskom okupacijom (Španjolska je bila Napoleonov saveznik). Potaknuti općim oslobodilačkim pokretom latinskoameričkih zemalja, Urugvajci su pod vodstvom J. G. Artigasa započeli 1810. borbu protiv španjolskoga gospodstva i 25. V. 1811. proglasili se neovisnima. Ubrzo je Urugvaj postao sporno područje suparničkih interesa Argentine i Brazila, što je 1817. dovelo do portugalsko-brazilske intervencije tijekom koje su Brazilci zaposjeli Montevideo, a Portugalci Istočnu obalu, koju su pod nazivom Província Cisplatina priključili Brazilu. Ustanak protiv portugalske vlasti poveo je 1825. Juan Antonio La Valleja. Proglasivši se neovisnima o Brazilu, ustanici su Urugvaj pripojili Ujedinjenim Pokrajinama La Plate (Argentini). U ratu, koji je potkraj 1825. zbog toga izbio između Brazila i Argentine, poražena brazilska vojska morala se povući s urugvajskoga teritorija. Posredovanjem Velike Britanije bio je 1828. sklopljen mir u Rio de Janeiru, kojim je Urugvaj priznat neovisnom državom Estado Oriental (od 1830. República Oriental del Uruguay s prijestolnicom u Montevideu). Nakon proglašenja unitarističkog ustava 1830. započeli su unutrašnji sukobi između liberala, pristaša F. Rivere, prvoga predsjednika Urugvaja (1830–35), koji su kao vanjsko obilježje nosili crvenu zastavu (Colorados), i konzervativaca, koji su nosili bijelu zastavu (Blancos). Cijelo XIX. st. obilježili su sukobi, revolucije te građanski rat (1839–51) između različitih skupina (liberala i konzervativaca, unitarista i federalista, sela i grada). Premda se nakon završetka rata argentinska vojska morala 1852. povući iz Urugvaja, samo nekoliko godina poslije Urugvaj je sklopio s Argentinom i Brazilom »trostruki savez« te sudjelovao u njihovu ratu protiv Paragvaja (1865–70). Ulazak Urugvaja u rat doveo je do uspostave vojne vlasti za čije su se vladavine nastavili sukobi između Coloradosa (odn. Stranke colorado) i Blancosa (odn. Nacionalne stranke – bijeli). Tek početkom XX. st. došlo je u zemlji do stanovitoga smirenja i konsolidacije. Istaknutu ulogu pri tom imao je prvak Coloradosa José Batlle y Ordóñez, predsjednik republike (1903–07. i 1911–15). Za njegove vlade bila je unaprijeđena domaća industrija, uveden državni nadzor nad gospodarstvom (posebice nad izgradnjom željeznica i cesta, te izvora energije), doneseno je radničko zakonodavstvo i uveden osmosatni radni dan, zajamčene su građanske slobode itd. U I. svjetskom ratu Urugvaj je ostao neutralan sve do 1917., kada je Njemačkoj objavio rat. Po švicarskom uzoru donesen je 1919. novi ustav prema kojemu su izvršnu vlast dijelili predsjednik republike i Državno vijeće od 9 članova. Crkva je odijeljena od države i uvedeno je opće pravo glasa za muškarce iznad 18 godina (pravo glasa za žene uvedeno je 1934). Poslijeratni privredno-politički problemi i društvene suprotnosti znatno su se zaoštrili u godinama Velike gospodarske krize (1929–33). Njezine posljedice iskoristio je predsjednik Gabriel Terra (izabran 1931) za ukidanje Državnoga vijeća i uvođenje diktature (1933–38), što je opravdao potrebom jačanja izvršne vlasti. Zbog sveopćega nezadovoljstva bio je 1938. prisiljen raspisati izbore, na kojima je za predsjednika izabran general Alfredo Baldomir (1938–42). Potkraj II. svjetskog rata Urugvaj je (u veljači 1945) objavio rat Njemačkoj i Japanu. Politička prevlast Stranke colorado (PC) održana je do 1958., kada je prvi put na izborima pobijedila oporbena Nacionalna stranka – bijeli (od 1966. na vlasti je ponovno bio PC). Pogoršanje ekonomskih i socijalnih prilika početkom 1960-ih uzrokovalo je niz radničkih i studentskih prosvjeda, te jačanje ljevičarskih organizacija i pokreta. Tijekom 1967–72. predsjednik je bio Jorge Pacheco Areco. Nastojeći suzbiti ljevičarsku gerilju (→ tupamarosi), jačao je policijske i vojne snage (uz pomoć SAD-a); ograničavao je građanska i druga prava te provodio političke progone. Njegovoj se vladavini pokušala suprotstaviti Široka fronta (FA), nastala 1971. kao savez lijevih stranaka i organizacija. Predsjednik Juan María Bordaberry (na vlasti 1972–76) nastavio je autoritarnu vladavinu; 27. VI. 1973. uz pomoć vojnoga vrha raspustio je parlament i suspendirao ustav. Vojna hunta je uz sudjelovanje desničarskih političara vladala do 1984; brojni su oporbeni aktivisti bili ubijeni (oko 300 ih se smatra nestalima i početkom 2000-ih). Od 1981. predsjednik je bio general Gregorio Conrado Álvarez. Niz prosvjeda 1984. doveo je do obnove civilne vlasti. Tijekom 1985–90. predsjednik je bio J. M. Sanguinetti (ponovno bio na položaju 1995–2000). Disidenti iz Stranke colorado i Nacionalne stranke (u koaliciji 1990-ih) osnovali su 1994. Napredni susret (EP), koji je ušao u savez sa Širokom frontom (FA). Taj je savez lijevih stranaka pobijedio na izborima 2004. i 2009; Tabaré Vázquez bio je predsjednik 2005–10 (socijalnim reformama znatno je smanjio stopu siromaštva). Iz redova FA-a je i predsjednik José Mujica, na položaju od ožujka 2010 (kao jedan od vođa tupamarosa bio je u zatvoru 14 godina; oslobođen je 1985). Na predsjedničkim izborima u studenome 2014. pobijedio je Tabaré Vázquez (predsjednik je od ožujka 2015).

Politički sustav

Prema Ustavu od 27. XI. 1966 (dopune ustavnim amandmanima 1989., 1994., 1996. i 2004) Urugvaj je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike poglavar je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga državljani na općim i tajnim izborima za razdoblje od 5 godina; ne može biti biran dva uzastopna mandata. Izvršna vlast u rukama je predsjednika republike, kojemu pomaže Vijeće ministara, članove kojega imenuje sam, uz konzultacije s parlamentom. Najvišu zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, Opća skupština (Asamblea General), koja se sastoji od Predstavničkoga doma (Cámara de Representantes) i Senata (Cámara de Senadores). Predstavnički dom ima 99 članova, izabranih na općim i tajnim izborima na mandat od 5 godina. Senat ima 30 izravno izabranih članova te jednoga člana ex officio (potpredsjednik republike), koji imaju mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, sudce kojega, na prijedlog predsjednika republike i na mandat od 10 godina, imenuje Opća skupština. Administrativno se Urugvaj dijeli na 19 departmana (departamento). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 25. kolovoza (1825).

Književnost

Kao veoma slabo naseljen prostor bez kolonijalnih gradskih jezgri, današnji Urugvaj nema književne ostavštine iz razdoblja španjolske kolonijalne vlasti. Zbog toga urugvajska književnost započinje u XIX. st. djelima koja je napisao pjesnik, satiričar i kroničar Francisco Acuña de Figueroa (1790–1862; npr. »Kronika opsade Montevidea u razdoblju 1812–1834« – »Diario histórico del sitio de Montevideo en los años 1812–1834«, 1890), ujedno i autor teksta nacionalne himne (1833). Tzv. gaučko pjesništvo (poesía gauchesca), samosvojnu pjesničku vrstu urugvajske i argentinske književnosti o svijetu gauča, započeo je Urugvajac Bartolomé Hidalgo (1788–1822) »Rodoljubnim razgovorima« (»Diálogos patrióticos«, 1820–22), u kojima dvojica gauča jezikom svojstvenim njihovu idiomu komentiraju borbe za neovisnost. A. Lussich (1848–1928), Urugvajac hrvatskoga podrijetla, nastavio je tu važnu književnu tradiciju u drugoj polovici XIX. st. (»Tri urugvajska gauča«, 1872), a u Montevideu su gaučke pjesme objavljivali i izbjegli argentinski autori (npr. Hilario Ascasubi, 1807–75). Dugotrajni boravci buenosaireskih autora u Montevideu i obrnuto tijekom XIX. st. približili su književni život tih dvaju gradova toliko da se može govoriti o jedinstvenome književnome krugu pa su razlike između montevidejskih i malobrojnih urugvajskih autora koji su živjeli u provinciji znatno veće nego između urugvajskih i argentinskih urbanih pisaca. Romantizam, koji se poistovjećivao s nadahnućem borbe za neovisnost, očitovao se u prozi s povijesnim temama (roman »Caramurú«, 1848., autor Alejandro Magariños Cervantes, 1825–93) i u poeziji (epska poema »Tabaré«, 1888., autor Juan Zorrila de San Martín, 1855–1931). U drugoj polovici XIX. i početkom XX. st. razvilo se i tzv. gaučko kazalište, autori kojega su također djelovali u oba grada (najznačajniji urugvajski pisci bili su José Podestá, 1858–1937., i Elías Regules, 1860–1929). Istodobno je F. Sánchez (1875–1910., autor drama »Moj sin doktor«, 1903; »Niz klisuru«, 1905; »Prošlost«, 1906) započeo dramsku tradiciju realizma, koja se održala do 1930-ih. Potkraj XIX. st. u provinciji su se pojavila dva romanopisca realističko-naturalističke poetike: C. Reyles (1868–1938; »Zbog života« – »Por la vida«, 1888; »Beba«, 1894) i Javier de Viana (1868–1926; »Gaucha«, 1899). H. Quiroga (1878–1937) najbolji je urugvajski i jedan od najboljih hispanoameričkih autora kratkih priča, u kojima je ostvario simbiozu regionalizma (u Urugvaju i Argentini nazvan criollismo) i fantastičnih elemenata (zbirke »Priče o ljubavi, ludilu i smrti«, 1917; »Priče iz prašume«, 1918., i drugo). Na prijelomu XIX. i XX. st. književna scena bila je vrlo živa, izlazio je velik broj časopisa, a pisci su sebi postavljali visoke umjetničke i intelektualne ciljeve. J. E. Rodó (1871–1917) u ogledu »Ariel« (1900) modernističkim je književnim izrazom ponudio Hispanskoj Americi program novog intelektualnog identiteta i doživio široku recepciju. J. Herrera y Reissig (1875–1910), najbolji urugvajski pjesnik modernist, ali i nadrealist te u kasnijim djelima neobarokist, bio je učitelj i uzor pjesnikinji D. Agustini (1886–1914) i drugim važnim nacionalnim piscima. U prvoj polovici XX. st. najčitanija je bila pjesnikinja J. de Ibarbouru (1895–1979), liričarka i pripovjedačica (»Zlato i oluja« – »Oro y tormenta«, 1956; »Natašini snovi« – »Los sueños de Natacha«, 1945). E. Acevedo Díaz (1851–1924) udario je temelje suvremenomu pripovjedalaštvu, koje je bilo i najbolji dio književnosti XX. st. (trilogija »Himna krvi«, 1888–93); F. Hernández (1902–64) autor je fantastično-subjektivističkih priča (zbirke »Nitko nije palio svjetiljke«, 1947; »Poplavljena kuća« – »La casa inundada«, 1960); Enrique Amorim (1900–60) pisao je socijalne romane (»Zemljak Aguilar« – »El paisano Aguilar«, 1934., i drugo). Najboljim i međunarodno priznatim romanopiscima XX. st. smatraju se J. C. Onetti (1908–49), vrstan analitičar psihe i odnosa pojedinca i društva (romani »Bunar«, 1939; »Brodogradilište«, 1961; »Kad više ne bude važno« – »Cuando ya no importe«, 1994), te M. Benedetti (1920–2009; romani »Primirje«, 1960; »Skele« – »Andamios«, 1996), zatim romanopisac Jorge Ruffinelli (r. 1943), autor kratkih priča Julio Ricci (1920–95), romanopisac i scenarist Milton Fornaro (r. 1947), a od pjesnika Alfredo Fressia (r. 1948). Urugvajski esejisti, teoretičari književnosti i mislioci kao što su Emir Rodríguez Monegal (1921–85), Ángel Rama (1926–83) i Fernando Aínsa (r. 1937) među najboljim su hispanoameričkim autorima tih područja. Urugvajska književnost, premda mlađa od »velikih« hispanoameričkih književnosti, uvelike je pridonijela hispanoameričkoj književnosti kao cjelini.

Likovne umjetnosti

Područje današnjeg Urugvaja nastanjivala su mnogobrojna plemena koja su imala svoju kulturu i umjetnost (keramika urešena stiliziranim prikazima životinja, uglačani kameni oblutci s geometrijskom ornamentikom). Dolaskom Španjolaca (1516) postupno su prevladali europski običaji i umjetnički izrazi. Prve arhitektonske građevine bile su utvrde od kamena i opeke u Colonia del Sacramento, koje su 1680. podignuli portugalski vojni inženjeri. U španjolskom dijelu Urugvaja gradile su se utvrde i crkve (barokna Bl. Djevice Marije, danas katedrala u Montevideu, oko 1784). Nakon 1828. sve javne i crkvene građevine, osobito u Montevideu koji je postao glavni grad, bile su podignute u duhu klasicizma (stara guvernerova palača, 1837), potom historicizma (bolnica Umberta I., 1890). Početkom XX. st. prevladavala je secesija, osobito na mnogobrojnim raskošnim privatnim rezidencijama u Montevideu, npr. vlastita kuća iz 1921. Juana Antonia Riusa (1893–1974), koji je uz Julija Vilamajóa (1894–1948) i Ernesta Leborgnea (1906–86) bio začetnik moderne arhitekture u Urugvaju. Mario Payssé-Reyes (1913–88) projektirao je spajajući suvremene stilske smjerove s materijalima lokalne tradicije (vlastita kuća od opeke u Montevideu, 1955). Njegov sljedbenik Eladio Dieste (1917–2000) osmislio je tehnologiju izradbe posebne opeke i keramičkih ploča kojima je izveo remek-djelo trgovački centar u Montevideu (1983–84). Mlađi naraštaj arhitekata slijedi suvremene arhitektonske stilove.

Prva značajnija slikarska i kiparska ostvarenja u Urugvaju javila su se tek u XIX. st., a izvodili su ih europski slikari i kipari. Među prve urugvajske umjetnike ubrajaju se Horacio Espondaburu (1855–1902) i Juan Luis Blanes (1855–95), slikari povijesnih kompozicija, portreta i žanr-prizora u duhu akademskoga realizma, te kipar Juan Manuel Ferrari (1874–1916), sljedbenik A. Rodina. U duhu impresionizma slikali su, osobito krajolike, Carlos Federico Sáez (1878–1901) i Pedro Blanes Viale (1879–1926). Postimpresionistički način prihvatili su Pedro Figari (1861–1938) i José Cúneo (1887–1977). Stilske oznake konstruktivizma, kubizma i futurizma prihvatili su slikar Rafael Barradas (1890–1929) i kipar Gonzalo Fonseca (1922–97), apstrakciju slikari Antonio Llorens (1920–95) i Rhod Rothfuss (1920–69) te kipari Salustiano Pintos (1905–75) i Eduardo Díaz Yepes (1909–79). U grafikama Antonija Frasconija (1919–2000) stvara političke teme. Novi je naraštaj – Washington Barcala (1920–93), Nelson –amos (r. 1932) i José Gamarra (r. 1934) – otvoren suvremenim strujama u akcijama body arta i land arta, hepeninga s etničko-političkim naglaskom te eksperimentiranja s filmom, videom i računalima.

Urugvaj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63387>.