STRUKE:

uskoci

ilustracija
USKOCI, uskočki napad na mletački brod ispred Senja, XVI. st., Vatikan, Vatikanska knjižnica

uskoci, starosjedioci raseljeni pred osmanskom opasnošću te prognanici i prebjezi iz krajeva pod osmanskom vlašću koji su »uskočili« k posadama hrvatskih graničnih utvrda te s njima nastavili borbu protiv Osmanlija. Nakon pada Bosne pod osmansku vlast (1463) hrvatske zemlje branio je obrambeni fortifikacijski sustav kralja Matije Korvina u kojem su službovali pretežno hrvatski plemići i manjim dijelom profesionalni vojnici. No zastarjela organizacija banderijalnoga sustava i njegova slaba vojno-taktička pokretljivost nisu mogli odgovoriti izazovu vremena, odn. potpuno novomu načinu ratovanja osmanskih vojskovođa. Trebalo je proći 70-ak god. tragičnih iskustava (Krbavska bitka 1493., slom obrambenoga sustava Matije Korvina 1521–28) da bi hrvatsko visoko i niže plemstvo jasno istaknulo svoj vojni cilj. U tom je smislu važnu ulogu imao kliški kapetan i knez P. Kružić, tvorac osnovnoga načela uskočke strategije, koji je garnizone na granici smatrao braniteljima kršćanstva, dok je sve podanike Porte, tj. sve »koji žive iza planine«, nazivao »Turcima« i smatrao neprijateljima. Uskoro potom u pograničnim su krajevima prevladali obostrani pljačkaški pohodi, koji su obično podrazumijevali minimum sučeljavanja u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe. U tom je razdoblju dio hrvatskih zemalja uz granična područja bio potpuno opustošen, a samo su se u pojedinim mjestima, poput Senja, nalazila dobro utvrđena pribježišta preostalog autohtonoga stanovništva. Prognanici plemenita podrijetla u novonastalim su prilikama oblikovali u Klisu i Senju novi način ratovanja i nove društvene vrijednosti. Tako se oblikovao poseban, uskočki kodeks časti, u kojem je važno mjesto zauzimao imperativ obrane »predziđa kršćanstva« (Antemurale Christianitatis), pitanja osvete, dvoboja, brige o poginulim i ranjenim sudrugovima, njihovim obiteljima te zabrana trgovanja s podanicima Porte. Pogibijom P. Kružića i padom Klisa (1537) njegova se iznimno djelotvorna graničarska vojnička zajednica preselila u Senj. Ta zajednica – sastavljena od starosjedilaca, izbjeglica pred Osmanlijama te od svih onih koji su kao dragovoljci iz susjednih kršćanskih zemalja bili pripravni na ratovanje protiv Osmanlija – osim vlastitoga kodeksa ponašanja oblikovala je i poseban gospodarski ustroj, u kojem su važno mjesto imali česti pljačkaški pohodi. Na čelu uskočke zajednice, utemeljene na solidarnosti, nalazio se senjski kapetan, sami uskoci dijelili su se na plaćenike (stipendijati) i one koji to nisu bili (venturini), a njihovi zapovjednici na harambaše i vojvode. Uskoci su imali poseban odnos prema građanima Senja te prema često puta prevrtljivim dnevno-političkim, vojnim i gospodarskim interesima Habsburgovaca i vrhovnoga zapovjedništva Vojne krajine. Zbog podijeljenih interesa velikih sila na istočnom Jadranu, uskoci su često predstavljali predmet razdora u odnosima pojedinih snaga. Posebice Mletačkoj Republici, uskočki Senj s modernom utvrdom Nehaj (1558) bio je prepreka u nastojanju da održi dobre pogranične odnose s Osmanskim Carstvom. Uskoci su pak Habsburgovcima poslužili ne samo u njihovim ratovima s Osmanlijama već i u njihovim političkim, gospodarskim i, u konačnici, ratnim suparništvima s Mletačkom Republikom. Zbog toga su Mlečani gdje god su mogli javnosti prokazivali Senj kao onodobno ozloglašeno leglo »piratstva i odmetništva«. Na političkom i vojnom planu, od 1580-ih čestim blokadama Senja i Hrvatskoga primorja pokušavali su suzbiti uskočke akcije na Jadranu, a tijekom nastojanja uskoka da, primjerice, preotmu Klis (1583. i 1596) Mlečani su prešutno potpomagali osmansku stranu. Štoviše, od 1592. mletačka je vlada redovito imenovala vojnog zapovjednika zaduženoga za borbu protiv uskoka (provveditore generale contra Uscocchi). Dugotrajne napetosti na Jadranu primorale su Dvorsko ratno vijeće u Grazu da pošalje u Senj povjerenika J. Rabattu, koji je trebao preustrojiti uskočku organizaciju. No uskoci su ga ubili (1601) nakon niza neodmjerenih postupaka prema uglednim članovima uskočke zajednice te otkako je s Mletačkom Republikom ugovorio ograničavanje uskočkih aktivnosti. Premda su se iskazali u Dugom ratu (1593–1606), uskoci su ubrzo postali nepoželjnim teretom Beča u odnosima s Mletačkom Republikom. Vrh zapovjedništva Vojne krajine pokušao je represivnim mjerama obuzdati uskoke, ali je, osudivši (1610) na smrt nedužnoga vojvodu I. Senjanina, samo dodatno potaknuo nepovjerenje uskoka prema središnjim vlastima. Uskočki rat (Rat za Gradišku, 1615–17) između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije završen je Madridskim mirom, kojim je moralo biti riješeno i pitanje uskoka. Naime, nadvojvoda Ferdinand Štajerski (poslije kralj Ferdinand II., 1619–37) nije mogao dopustiti da istodobno dok nemilosrdan protestantsko-katolički rat bjesni Europom (Tridesetogodišnji rat, 1618–48), na jugoistočnim granicama uskoci izazivaju sukobe s Osmanlijama i Mlečanima. Zbog toga je (1618) uskočko brodovlje bilo spaljeno u Rijeci, veći dio uskoka iz Senja bio je premješten dublje u zaleđe grada (najmanje 50 km udaljenosti), manji dio onih koji su ostali bez sredstava za život bio je premješten na službu u garnizone Brinja i Otočca, djelomično i oko Pazina i Učke, a za glave onih koji su namjeravali i dalje sudjelovati u prepadima bile su raspisane nagrade. Uskoci Senjanin Ivo, Senjanin Juriša, Stojan i Ilija Janković, Petar i Ilija Smiljanić i dr. junaci su mnogih narodnih pjesama, a uskočku je borbu obradio i A. Šenoa u romanu Čuvaj se Senjske ruke.

uskoci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63406>.