Uzbeci

Uzbeci, turkijski narod u središnjoj Aziji; žive u Uzbekistanu (20,7 milijuna pripadnika), sjevernom Afganistanu (2,2 milijuna pripadnika), Tadžikistanu (1 milijun pripadnika), Kirgistanu (700 tisuća pripadnika), Kazahstanu (400 tisuća pripadnika), Turkmenistanu (oko 450 tisuća pripadnika) i dr. Najbrojniji su turkijski narod središnje Azije. U etnogenezi Uzbeka sudjelovala su različita turkijska nomadska plemena i turkizirani Mongoli, koji su asimilirali starije, uglavnom sjedilačko, iransko stanovništvo (Sogdijce, Horezmijce, Masagete, Sake i dr.). Po vjeri su muslimani suniti. Tradicionalno se bave poljodjelstvom (pamuk), stočarstvom (ovce, koze, goveda, deve, konji), obrtom i trgovinom.

Povijest

Povijest  → uzbekistan, povijest

Jezik

Uzbečki jezik pripada jugoistočnoj ili ujgursko-karlučkoj grani turkijskih jezika. Prethodnikom uzbečkoga smatra se čagatajski, nekoć zajednički književni jezik svih turkofonih naroda srednje Azije. Za osnovu standardnoga uzbečkoga jezika u ranom razdoblju sovjetske vlasti bio je uzet sjeverni dijalekt, koji je sačuvao punu vokalsku harmoniju, ali je 1937. zamijenjen urbanim govorom glavnoga grada Taškenta, koji je pod jakim utjecajem tadžičkoga jezika izgubio vokalsku harmoniju kakvu imaju drugi turkijski jezici. U SSSR-u se do 1927. pisao arapskim pismom (s 9 dodatnih slova), zatim do 1940. latiničnim pismom (najprije 5 pa 9 dodatnih slova) i zatim ruskom ćirilicom (s 4 dodatna slova). U Kini se piše arapskim pismom, a u neovisnom Uzbekistanu ponovno je službeno prihvaćeno latinično pismo, ali je ćirilično još u paralelnoj uporabi.

Književnost

S područja današnjeg Uzbekistana potekli su mnogi znanstvenici i pisci koje spominju i kulture ostalih srednjoazijskih naroda (npr. povjesničar i enciklopedist Al-Biruni, XI. st., astronom Ulug-beg, XV. st., i drugi). Kulturni i književni život odvijao se uglavnom u gradovima (Buhara, Samarkand, Margilan, Taškent i drugi).

Početci uzbečke književnosti vezuju se uz bogato narodno stvaralaštvo; mnoge pjesme (destan ili dastan), poslovice i izreke zabilježio je Mahmud Kašgari (M. Qoshg‘ariy) u XI. st. Značajna je i tradicija narodnih šala i anegdota (latifa), iz koje se iznjedrio lik Nasriddina Afandija, glavnog junaka narodnih šaljivih priča. Osobito jak bio je utjecaj perzijske kulture i književnosti; od VII. st. islam je na turkijske narode utjecao arapskim jezikom i idejama. U XII. st. pojavilo se mistično religiozno pjesništvo koje su pisali pjesnici Ahmed Jesevi (Ahmad Yassaviy, 1105–66), Sulejman Bakirgani (znan kao Hakim Ata, u. 1186) i Ahmad Jugnaki (Adib Ahmad Yugnakiy, druga polovica XII. st.). U XIV. st. javila se i didaktična proza u djelima pisaca kao što su Nasriddin Rabguzi (Nosiriddin Rabg‘uziy) i Mahmud ibn Ali. Ponajviše se prevodilo s azerbajdžanskog i perzijskog jezika; u XV. st pojavili su se i svjetovni romani te ljubavna lirika (pjesnici Atai /Atoyi/, Lutfi /Lutfiy/, Sajfi Saroi /Sayfi Saroyi/, Sakkaki /Sakkokiy/ i drugi). Pravi procvat dosegnula je starouzbečka književnost u djelu pjesnika i učenjaka Ališera Navoia (Alisher Navoiy, 1441–1501) koji je pisao na starouzbečkom i perzijskom jeziku te znatno utjecao na daljnji razvoj književnosti. Značajna su i historiografska djela pisca Zahiriddina Muhammeda Babura (Z. Muhammad Bobur, 1483–1530; npr. »Baburovi zapisi« – »Boburnoma«), u kojima se opisuje vojni pohod na Afganistan i Indiju, te »Šejbanijevi zapisi« (»Shayboniynoma«) o osvajanjima Šejbani-kana, iz pera pjesnika Muhammeda Saliha (Muhammad Solih, 1455–1535). Djelovali su mnogi pisci i pjesnici koji su pisali i o teškom životu i feudalnom ugnjetavanju (npr. pjesnik Babarahim Mašrab /Boborahim Mashrab/, 1640–1711), a u prvoj polovici XIX. st. satirične pamflete pisali su Muhammedšerif Gulhani (Mohammadsharif Gulxaniy) i Mahmur (Maxmur). U drugoj polovici XIX. st. djelovali su pjesnici Mukimi (Muqimiy, 1850–1903), Zavki (Zavqiy, 1853–1921), Zakirdžan Furkat (Zokirjon Furqat, 1858–1909) i Avaz Otar-ogli (A. O‘tar-o‘g‘li, 1884–1919). U prvoj polovici XX. st. javili su se pjesnici i pisci s novim idejama o književnosti i tradiciji: pojavili su se i novi žanrovi u uzbečkoj književnosti (politička satira, feljton, pamflet), osnivale su se kazališne družine i pisali kazališni komadi s temama iz svakidašnjice, a 1923. počeo je izlaziti satirični časopis »Muštum«. Važno je bilo djelovanje pisca, pedagoga i društvenoga djelatnika Abduraufa Fitrata (1886–1938), pjesnika Abdulhamida Čolpana (A. Cho‘lpon, 1898 – oko 1938), sovjetskoga pjesnika i dramatičara H. N. Hamze (Hamza Hakimzoda Niyoziy, 1889–1929), romanopisca i pjesnika Ajbeka (Oybek, 1905–68) i drugih. Pjesništvo je prevladavalo 1920-ih i 1930-ih, a pripovijetke i romani naglašenije su se pojavili 1950-ih i 1960-ih, s povijesnim temama, temama iz svakidašnjice s produbljenim likovima, npr. pisaca kao što su Said Ahmad (1920–2007), Adil Jakubov (Odil Yokubov, 1926–2009), Pirimkul Kadirov (Pirimqul Qodirov, 1928–2010) i drugi. Pjesme, balade i drame pisao je Abdulla Oripov (1941–2016), dojmljive pjesme pišu Azim Suyun (r. 1948), Muhammad Yusuf (r. 1954) i mnogi drugi. U suvremenoj književnosti djeluju književnici različitih naraštaja ostvarujući djela u rasponu od duhovne i ljubavne lirike do realističke proze.

Uzbeci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63552>.