Vacherot [vašʀọ'], Étienne, francuski filozof (Torcenay kraj Langresa, 29. VII. 1809 – Pariz, 28. VII. 1897). Od 1838. bio je profesor filozofije na École normale supérieure u Parizu, a od 1838. na Sorbonnei, gdje je naslijedio katedru V. Cousina, utemeljitelja eklektičke (spiritualističke) škole kojoj se Vacherot priklonio. Njihovi protivnici, pristaše crkvene tradicijske struje, često su kritizirali Vacherota i tu školu, posebno nakon njegove knjige Demokracija (La Démocratie, 1859). Držao je da metafizika mora biti temeljena na psihologiji. U filozofiji religije sljedbenik G. W. F. Hegela. Ostala važnija djela: Povijesna kritika aleksandrijske škole (Histoire critique de l’ecole d’Alexandrie, I–III, 1845–51), Metafizika i znanost (La Métaphysique et la science, I–II, 1858), Sjećanja na psihologiju (Mémoire sur la psychologie, 1859), Religija (La Religion, 1868), Novi spiritualizam (Le Nouveau spiritualisme, 1884).
