Valent, Milko, hrvatski književnik (Zagreb, 6. VII. 1948). Diplomirao je 1976. filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1976. djeluje kao profesionalni pisac, suradnik mnogobrojnih časopisa, novina i radijskih programa. Sudjelovao je na dvadesetak izložaba te u publikacijama konkretne i vizualne poezije, nastupao koristeći se formama recitala, performansa i predavanja. U poeziji (Leptiri arhetipa (ili), 1980; Koan, 1984; Slatki automati, 1990; Rupa nad rupama, 1995; Plava krv, 1997; Jazz, afrička vuna, 2001; Neuro-neuro, 2001; Tihi alati, 2008; Pustinja, 2015; Otvorena rosa, 2017; Pjena za rušenje, 2023) i prozi – pripovijetkama (Gorki deserti, 1985; Ordinacija za kretene, 1986; Clown, 1988; Al-Gubbah, 1992; Nježna palisandrovina, 2003), a napose u romanima (Fatalne žene plaču na kamionima, 2002; PlayStation, dušo, 2005; nagrađivani »roman epohe« Umjetne suze, 2013; Ledene haljine, 2022), sklon je tematiziranju spolnosti kao tabua (bračna nevjera, homoseksualnost, incest, pedofilija, kanibalizam itd.) te satiri društva, ekscesnom odabiru jezičnog i tematskoga registra, šokiranju kao dijelu poetike te revitalizaciji avangardističkih postupaka. Autor je nagrađivanih drama (skupljenih u knjigama Bubnjevi i čipke, 2000., Zero, 2006., i Kaos, 2008), koje tematski slijede njegovu prozu, a posebno mu je zamijećena rana drama Plaidoyer po pički (1979; radiodramska premijera 1988., kazališna premijera 2015). Piše eseje i kritike (Erotologike, 1988; Totalni spol: kritika »ženskog« pisma, 1989). Djela su mu prevođena na njemački, francuski, slovenski, mađarski, poljski, makedonski i engleski. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2026).
