Venecija

ilustracija
VENECIJA, plan grada
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

Venecija (talijanski Venezia [vene'cia], hrvatsko povijesno ime Mleci), grad i luka na jadranskoj obali, upravno središte istoimene pokrajine u regiji Veneto, sjeveroistočna Italija; 261 362 st. (2011). U starome gradu (Centro storico) živi 58 215 st., a u novijem dijelu Venecije na kopnu (Terraferma) 181 494 st. Venecija leži unutar prostrane istoimene lagune (58 660 ha). Venecijanska gradska aglomeracija obuhvaća stari otočni dio s Lidom i Mestre na sjeverozapadnoj kopnenoj obali lagune s velikim lučkim i industrijskim zonama u obližnjoj Margheri. Gradska jezgra razvila se na maloj gusto zbijenoj otočnoj skupini; 118 otočića međusobno je odvojeno kanalima (glavne prometnice) i spojeno mostovima (oko 435). Zbog glinovita sastava otočića Venecija je izgrađena na temeljima od drvenih balvana koji su duboko (do 9 m) zabijeni u mekano tlo. Hidrotehničkim radovima, osobito skretanjem riječnih tokova (Brenta, Sile, Piave), laguna je sačuvana od zasipavanja.

Do sredine XIX. st. Venecija je obuhvaćala samo otoke unutar lagune. Godine 1846. otočni je prostor spojen s kopnom 3601 m dugim nasipom, na kojem je osim željezničke pruge izgrađena i cesta. Na prirodnom pješčanom nasipu Lidu, koji zatvara lagunu prema otvorenomu moru, počela je potkraj XIX. st., u vezi s naglim razvojem turizma, izgradnja nove gradske četvrti; podizali su se hoteli, uređivale zelene površine te je Lido uskoro postao jedno od najpoznatijih europskih ljetovališta i morskih kupališta. Gospodarstvo Venecije na početku XX. st. nastojalo je ojačati izgradnjom nove luke (utemeljene 1917) i velikih industrijskih postrojenja na niskoj kopnenoj obali (Porto Marghera–Mestre). Uz lučkoindustrijski kompleks s kemijskom, rafinerijskom i metalurgijskom industrijom širi se kopneni dio venecijanske aglomeracije. U njem broj stanovnika raste za razliku od staroga otočnoga dijela, gdje je stanovništvo u stalnom opadanju (u razdoblju 1958–68. više od 40 000 st. napustilo je slikovitu gradsku jezgru u kojoj je oko 60% stanova neudobno za stanovanje). Godine 2002–07. stanovništvo Venecije smanjivalo se godišnje za 0,2%. – Venecija ide u red vodećih lučkih središta u zemlji; ukupni robni promet 2011. iznosio je 25,4 milijuna tona tereta i 2 milijuna putnika. Sa Srednjom Europom povezana je željezničkim prugama i cestama preko Padske nizine i istočnoalpskih prijevoja (Brenner i dr.). Znatan dio aktivnoga stanovništva bavi se lučkim djelatnostima, pretežno u Margheri, koja ima 8 puta veći kapacitet od luke u starome gradu. Jedna trećina aktivnoga stanovništva radi u turizmu (godišnje oko 2 milijuna turista). Otočna jezgra grada ugrožena je stalnim spuštanjem dna Jadranskoga mora u venecijanskoj regiji i pozitivnim pomicanjem morske razine. Prema nekim mjerenjima, u razdoblju od 5 godina Venecija tone 2,5 cm. Tonjenju su pridonijeli i zahvati u vezi s razvojem industrijske i lučke funkcije (posljednjih godina zatvoreni su svi bunari kojima se iskorištavala podzemna voda, što je imalo za posljedicu slijeganje tla; danas se voda za potrebe industrije doprema akveduktom od rijeke Sile do Marghere). Povremene poplave za plime, tj. visokih voda (katkad pojačane jugom koji nagomilava vodu u sjevernom Jadranu), sve su češće. U razdoblju 1867–1967., od 58 poplava 30 je bilo u posljednjem desetljeću. Nakon katastrofalne poplave u studenome 1966. pokušava se međunarodnim snagama (UNESCO) spasiti povijesno središte Venecije. U tijeku je ekološka sanacija lagune; oko 1970. obustavljena je daljnja izgradnja industrijskih zona na njezinu kopnenome priobalnome području. Godine 2003. pokrenut je projekt MOSE (Modulo Sperimentale Elettromeccanico) za obranu grada od plimnoga vala višeg od 110 cm. Njime se planira izgradnja 79 pontona koji bi ležali na dnu mora. Oni bi se u slučaju potrebe napunili zrakom te bi kao plutajući zid onemogućivali prodor plime u grad. – Prošlost Venecije odražava se u bogatstvu umjetničkih kulturnopovijesnih spomenika. Uz Canal Grande nižu se reprezentativne zgrade: Palazzo Vendramin Calergi (XVI. st.), Palazzo Pesaro (XVII–XVIII. st.), Ca’ d’Oro (XV. st.), Ca’ Foscari (XV. st.), Palazzo Dario (XV. st.), Fondaco dei Turchi (XIII. st.), Fondaco dei Tedeschi (predstavništvo njemačkih trgovaca iz XVI. st.), Palazzo dei Camerlenghi (nekadašnja uprava carina iz XVI. st.), Dogana da mar (morska carinarnica iz XVII. st.), crkva Santa Maria della Salute (kraj XVII. st.), Accademia di Belle Arti. Ističu se i mnogobrojni mostovi, među kojima osobito Ponte di Rialto (XVI. st.). U zapadnom dijelu nalaze se crkve Santa Maria Gloriosa dei Frari (XIII–XV. st.) i San Rocco (XV–XVIII. st.), a u sjeveroistočnom dijelu crkva Santi Giovanni e Paolo, građena XIII–XIV. st. Na Trgu sv. Marka (Piazza San Marco) nalaze se Procuratie Vecchie (XVI. st.), Procuratie Nuove (XVII. st.), crkva sv. Marka (Basilica di San Marco iz IX. st., obnovljena u XI. st.) i Campanile, zvonik visok 99 m (obnovljen u starom stilu 1912), na podnožju kojega su Loggeta (XVI. st.), Torre dell’Orologio (XV. st.) i dr. Uz crkvu sv. Marka duždeva je palača (Palazzo Ducale), građena od XIV. do XVI. st., koju most Ponte dei Sospiri spaja sa starim tamnicama i starom knjižnicom (Libreria Vecchia iz XV. st.). U tom starom kulturnom središtu nalaze se Museo del Risorgimento, Pinacoteca Querini Stampalia, Museo Correr te prirodoslovni, pomorski (u zgradi Arsenala) i drugi muzeji, fakultet ekonomskih znanosti i trgovine, različiti znanstveni instituti i dr. Venecija je poznata po međunarodnim priredbama modernoga slikarstva, glazbe i filmova te po mnogim drugim priredbama i izložbama nacionalnoga i međunarodnoga značaja, među kojima se osobito ističu likovni Bienale (od 1894) i filmski festival (osnovan 1932). Međunarodna zračna luka Marco Polo. Venecija je (s lagunom) od 1987. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.

Venecija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64238>.