Verlaine, Paul

ilustracija
VERLAINE, Paul

Verlaine [vεʀlε'n], Paul, francuski pjesnik i esejist (Metz, 30. III. 1844Pariz, 8. I. 1896). Od 1851. živio u Parizu, gdje se priključio parnasovcima, te sudjelovao u pjesničkom pokretu tzv. zutista, preteča simbolizma. Nakon poznanstva s A. Rimbaudom 1871. odao se nemirnu životu, a zbog pokušaja ubojstva Rimbauda (pri jednoj svađi) 1873–75. bio u zatvoru. Potom je bio nastavnik u Engleskoj i kod isusovaca u Rethelu; 1881. vratio se u Pariz i živio uglavnom bohemski. U prvoj zbirci poezije, Saturnijske pjesme (Poèmes saturniens, 1866), pokazao utjecaj V. Hugoa, A. de Musseta, parnasovaca, osobito Lecontea de Lislea, te Ch. Baudelairea, ali i osobnije motive ljubavne melankolije. Iste preokupacije dijeli i zbirka Otmjene svečanosti (Fêtes galantes, 1869), nadahnuta larpurlartizmom, u kojoj su osobni osjećaji uokvireni profinjenim evokacijama prizora i likova iz talijanske komedije dell’arte te pastoralnih djela slikara XVIII. st. u stilu rokokoa. Zbirka Dobra pjesma (La Bonne chanson, 1870) tematizira ljubavnu sreću i snove o bračnom životu s prikazom supruge kao spasitelja od nemirna života. Intimno prijateljstvo s Rimbaudom znatno je utjecalo na zbirku Romance bez riječi (Romances sans paroles, 1874), u kojoj osobitu pozornost pridaje melodičnosti i prozodijskim eksperimentima. Povratak katoličanstvu nadahnuo je pak zbirku Mudrost (Sagesse, 1874). U daljnjem razdoblju stvaralaštva postupno je stjecao književni ugled, premda mu se inspiracija iscrpljivala u bohemskom životu po kavanama Latinske četvrti. Tada je objavio pjesmu Pjesničko umijeće (Art poétique, 1882), u kojoj je sročio svoju poetiku i preporučio uporabu neparnoga stiha te napuštanje rime u korist asonancije. Pjesma je postala svojevrstan manifest simbolizma zagovarajući melodičnost poezije. Uslijedile su zbirke Nekad i sad (Jadis et Naguère, 1884), Ljubav (Amour, 1888) i Usporedo (Parallèlement, 1889). U prvoj je uglavnom okupio prije napisane pjesme, druga sadrži niz novih vjerski nadahnutih pjesama te tužaljku za učenikom Lucienom Létinoisom (s kojim je također imao aferu); u toj je zbirci vidljiv utjecaj A. Tennysona. Treća je pak zbirka erotskih i boemskih pjesama. Među proznim djelima izdvajaju se Prokleti pjesnici (Les Poètes maudits, 1883), zbirka biografskih eseja o suvremenim pjesnicima (S. Mallarmé, A. Rimbaud i dr.), te Ispovijesti: autobiografske bilješke (Confessions: notes autobiographiques, 1895). U njegovim pjesmama nema izravna intelektualnog i filozofskog sadržaja, nego se njima izražava osjećajnost auditivnim sugestijama i fluidnom motivikom. Začetnik je mode »prokletih pjesnika« (T. Corbière, A. Rimbaud, S. Mallarmé, M. Desbordes-Valmore i dr.), a modernistički pjesnički krug dekadenata preuzeo je naziv iz Verlaineova stiha »Ja sam Carstvo na kraju dekadencije«. Verlaine je ostvario pjesnički impresionizam, važan je kao jedan od začetnika simbolizma, a osobita mu se zasluga priznaje u revolucioniranju stiha: bez njegova »oslobođenoga« stiha novost slobodnoga stiha bila bi mnogo teže prihvaćena.

Verlaine, Paul. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 20.8.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64340>.