Vespazijan, Tit Flavije (latinski Titus Flavius Vespasianus [ti'tus fla:'wi·us ~si·a:'nus]), rimski car (Phalacrinae, 17. XI. 9 – Aquae Cutiliae, 23. VI. 79). Kvestor na Kreti i u Cirenaiki. Za Kaligule edil i pretor, za Klaudija legat II. legije na Rajni, te u Britaniji, gdje se istaknuo u borbama; za Nerona, pokorio je (sa sinom Titom) Galileju i zauzeo krajeve oko Jeruzalema. Nakon Neronove smrti pridobio je za sebe vojsku u Judeji, Siriji, Meziji, Panoniji i Dalmaciji te se 69. u Egiptu dao proglasiti carem. Iz Egipta se vratio u Rim i počeo raditi na unutrašnjem uređenju države. Proveo je strogu vojnu stegu. Iako je poštovao Senat, nadzirao je njegov rad i odluke, a neke je senatore i smijenio. Želeći srediti financijske prilike, uveo je nove namete i revidirao katastar. Radio je na učvršćivanju obrambenih graničnih utvrda, osobito na Dunavu. Rimske posjede u Britaniji proširio je na južnu Škotsku. Sin Tit bio mu je glavni oslonac, suvladar i nasljednik. Za Vespazijanove vladavine u Rimu su bile podignute mnogobrojne monumentalne građevine: hram mira, amfiteatar (poslije nazvan Kolosej), hram Jupitera Kapitolijskoga i dr. Utemeljitelj je dinastije Flavijevaca. Pisao je tragedije i pjesme, a u djelu Zabilješke (Commentarii) opisao je svoj vojni pohod protiv Židova.
