struka(e):
vidi još:  Krležijana
Vinaver, Stanislav
srpski književnik
Rođen(a): Šabac, 1. III. 1891.
Umr(la)o: Banja, 1. VIII. 1955.

Vinaver, Stanislav, srpski književnik (Šabac, 1. III. 1891Banja, 1. VIII. 1955). Studirao matematiku i fiziku na Sorbonnei. Bio u srpskoj diplomatskoj službi (1916–18), potom djelovao kao novinar te profesionalni književnik i prevoditelj. Isprva jedan od prvaka srpskoga ekspresionizma (autor Manifesta ekspresionističke škole, 1920), pisao liriku u kojoj je u duhu simbolizma naglašavao sugestije ugođaja i muzikalnost stiha kao glavni smisao pjesme (zbirke Čuvari sveta, 1926; Ratni drugovi, 1939; Evropska noć, 1952). Majstor ironije i paradoksa, pozornost je privukao i Pantologijom novije srpske pelengirike (1922), u kojoj je parodirao Antologiju novije srpske lirike B. Popovića. Napisao je i mnogobrojne eseje, kritike i feljtone, koji se odlikuju lucidnim stilom, nekonformizmom i širinom kulturnih asocijacija (zbirke Gromobran svemira, 1921; Ikarov let, 1937; Jezik naš nasušni, 1952); posebno se izdvaja monografija Zanosi i prkosi Laze Kostića (1963), vrhunac njegovih refleksija o srpskim kulturnim mitologemima, te o jeziku i književnosti uopće. Osobitu pozornost, ali i kontroverze, privukao je kao prevoditelj (H. Ch. Andersen, J. W. Goethe, R. Kipling, E. A. Poe, L. Sterne, Mark Twain, F. Villon); radi što kreativnijeg i sugestivnijega prijenosa duha predloška često je zanemarivao vjerno prevođenje, napose u prijevodima F. Rabelaisa i L. Carrolla, koji uvelike djeluju kao osobna prepričavanja izvornika.

Citiranje:

Vinaver, Stanislav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vinaver-stanislav>.