struka(e):

violina (tal.: violino), glazbalo iz porodice kordofonskih gudaćih instrumenata, koje pripada visokom registru. Sastavljena je iz 70-ak dijelova. Akustički je jedno od najsloženijih glazbala, a sastavljena je od različitih vrsta posebno obrađena drveta i četiri žice ugođene u razmaku kvinte (G-d-a-e1), po kojima se poteže gudalom. Njezina izradba zahtijeva znatnu vještinu. Važnost u ansamblu, dobivenu u XVII. st., zadržala je do danas, no potječe iz ranijega razdoblja. Standardizirani oblik bio je definiran sred. XVI. st. u Italiji, dok su se u sjevernoj Europi nestandardizirane inačice rabile do poč. XVII. st., kao npr. srednjovjekovna viela s četiri ili pet žica, ili rebab s tri. Tijekom XVII. st. violina se razvila u ekspresivni i virtuozni solistički instrument. Novi repertoar zahtijevao je promjene u izradbi, u čem su se posebno istaknuli majstori u Bresci i Cremoni, gdje su obitelji → Amati, → Guarneri i → Stradivari ostavili najbolja glazbala, tajna izradbe kojih se zbog ljepote i posebne kvalitete zvuka proučava još danas. I gudalo je doživjelo mnogobrojne promjene sve do modernog oblika koji su mu potkraj XVIII. st. dala braća Léonard i François Xavier Tourte. Sve veće dvorane i mijene u stilskim obilježjima repertoara zahtijevale su i drugačiji zvuk violine, tako da su se proporcije i ostale kvalitete violine i gudala trajno mijenjale. Mnoge skladatelje privukle su njezine osobine i mogućnosti: u doba baroka za violinu su skladani solistički koncerti, concerta grossa te komorne i solističke skladbe. Među baroknim skladateljima ističu se A. Corelli, G. Torelli, G. Tartini, J.-M. Leclair, A. Vivaldi, J. S. Bach, H. I. F. von Biber, Johann Georg Pisendel i dr. Četiri najznačajnija skladatelja bečke klasike učila su violinu i za nju komponirala: J. Haydn, W. A. Mozart (od svojeg oca Leopolda, koji je bio i autor poznate škole za violinu), L. van Beethoven i F. Schubert, a mnogi putujući virtuozi, među njima G. B. Viotti i I. Jarnović, nastupali su u europskim prijestolnicama izvodeći vlastite skladbe za taj instrument. U doba romantizma violina je bila i dovoljno pokretljiva za izvođenje virtuoznih bravura, kao npr. u koncertima N. Paganinija, i izražajno glazbalo za velike solističke koncerte i sonate M. Brucha, J. Brahmsa, Ch. Laloa, dok u XX. st. valja izdvojiti majstorske skladbe za violinu A. Berga, B. Bartóka, I. Stravinskoga, D. Šostakoviča, J. Sibeliusa, E. Elgara i dr. Violina se rabi i u jazz-glazbi (npr. S. Grappelli i dr.). Od hrvatskih skladatelja skladbi za violinu ističu se F. Krežma, D. Pejačević, K. Odak i dr. U najpoznatije violiniste XX. st. ubrajaju se D. Ojstrah, N. Milstein, I. Stern i H. Szeryng.

Citiranje:

violina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/violina>.