Vittorini, Elio

ilustracija
VITTORINI, Elio

Vittorini [vit:ori:'ni], Elio, talijanski književnik (Siracusa, 23. VII. 1908Milano, 12. II. 1966). Napustio rodnu Siciliju 1924. i radio kao građevinski radnik u Julijskoj krajini; samouk. Objavljivao je u firentinskom časopisu Solaria od 1929; u Milanu se priključio talijanskom pokretu otpora. U poraću je, do polemike s P. Togliattijem, uređivao časopis Il Politecnico (1945–47), zatim s I. Calvinom Il Menabò (1959–67). Zaslužan je za širenje američke književnosti kao prevoditelj i kritičar, priredivši isprva cenzuriranu proznu antologiju Americana (1941). U pripovjednom opusu razvio je prepoznatljivu poetiku lirski intonirana izraza, mjestimično blisku neorealizmu, počevši od zbirke pripovijedaka Malograđani (Piccola borghesia, 1931) te romana Crveni karanfil (Il garofano rosso, 1948). U romanu Razgovor na Siciliji (Conversazione in Sicilia, 1941), koji se smatra njegovim najznačajnijim djelom, te romanu Ljudi i neljudi (Uomini e no, 1945) zaokupljen je idejom društvene nepravde i koncepcijom »povrijeđenoga svijeta« (»mondo offeso«). Publicistički su mu tekstovi Javni dnevnik (Diario in pubblico, 1957) te kritički društveno-politički zapisi Dvije napetosti (Le due tensioni, 1967). Ostala djela: putopisni dnevnik Kod Morlaka. Put u Sardiniju (Nei Morlacchi. Viaggio in Sardegna, 1936), romani Mesinjanke (Le donne di Messina, 1949), Gradovi svijeta (Le città del mondo, 1969) i dr. Znatan je njegov utjecaj kao kulturnoga djelatnika i angažiranoga intelektualca, koji je promicao građanske vrijednosti i promišljao aktualna društvena pitanja.

Vittorini, Elio. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64939>.