struka(e):

vjerodostojnost svjedočenja, pouzdanost svjedokova iskaza; stupanj istinitosti, tj. podudarnosti sadržaja iskaza sa stvarnim događajem. Svjedoci, očevidci događaja, u najboljoj namjeri i uvjerenju da govore »samo istinu«, daju iskaz koji je samo subjektivno točan. Takav je iskaz često manje ili više objektivno netočan, odn. nije vjerodostojan opis stvarnoga događaja. Psihološka osnova za ocjenu vjerodostojnosti iskaza počiva na relevantnim spoznajama o determinantama percepcije, procesima pamćenja, zaboravljanja i reprodukcije doživljenoga, kao i o postupku i načinu dobivanja iskaza. Pri ocjenjivanju vjerodostojnosti svjedočenja napušten je jednostrani pristup s težištem isključivo na ocjeni tzv. sposobnosti za svjedočenje (provjeravanju posjeduje li svjedok nužne osobine koje ga čine pouzdanim svjedokom). Uz provjeru i ocjenu nužnih osobina za davanje istinitoga iskaza, primjenjuju se standardizirani, empirijski validirani postupci i kriteriji za ocjenu vjerodostojnosti iskaza. Ispravna primjena takvih postupaka zahtijeva temeljitu psihološku izobrazbu.

Citiranje:

vjerodostojnost svjedočenja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vjerodostojnost-svjedocenja>.