Vojnović, Ivo

ilustracija
VOJNOVIĆ, Ivo

Vojnović, Ivo, hrvatski književnik (Dubrovnik, 9. X. 1857Beograd, 30. VIII. 1929). Studij prava završio 1879. u Zagrebu. Do 1889. bio je sudski i upravni činovnik u banskoj Hrvatskoj (Zagreb, Križevci, Bjelovar) pa do 1907. u Dalmaciji (Zadar, Dubrovnik), kada je kao kotarski predstojnik u Supetru na Braču zbog neodgovornosti otpušten iz službe. Ipak je postavljen za dramaturga HNK-a u Zagrebu, a od 1911. djelovao je kao profesionalni književnik. Još kao student postao je 1877. dopisnik zadarskoga Narodnoga lista za zagrebačku kulturnu scenu, već je 1881. u zagrebačkom Pozoru objavljivao dramsku i opernu kritiku, a u Viencu mu je u nastavcima 1880. izišla pripovijetka Geranium. U njegovu se polustoljetnom književnom i kulturnom djelovanju sudaraju mnogobrojna proturječja društvenih prilika s gotovo legendarno profiliranom osobnošću. Povezujući svoju literarnu melankoliju, utemeljenu u simbolističkoj poetici, s introspekcijskim slikama staroga Dubrovnika i njegove u to doba još otporne tradicije s obiteljskim pa i osobnim političkim stradalništvom pod pritiskom austrijske uprave, Vojnović se postupno uživio u patos nacionalno-tragedskoga kompleksa koji ga je, posebno nakon internacije 1914., vodio prema manifestacijskoj mehanici »jugoslavenskog ujedinjenja« i zastupanju njezinih političkih i kulturnih referencija do kojih će doći nakon 1918. Putujući razmjerno često, prvo tragom književnih poticaja a onda i za vlastitim premijerama (Italija, Francuska, Češka, Srbija), kao da je trajno bio u međuprostoru kreativnoga i opservacije. Premda su mu u pogledu protomodernističkih pomaka u statičnoj stilskoj formaciji hrvatske književnosti 1880-ih zarana priznate zasluge koje su se u temeljnoj ocjeni održale, rast i stabiliziranje njegove književne pojave nisu tekli harmonično. To se ne odnosi tek na prvi pokušaj izlaska na scenu s komedijom Psyche 1890. u Zagrebu nego i na njegovu liriku (Lapadski soneti), fundamentalnu za hrvatsku modernu, koja se ipak simultano nije pojavila kao samostalno izdanje. Zaokružena istodobno s uporišnim naslovima opusa, dramskim tekstovima Ekvinocij te Allons enfants!, Suton i Na taraci, povezanim u ciklus Dubrovačka trilogija, za dubrovačkoga razdoblja Vojnovićeva rada (1891–98) ta lirika na sličan način učvršćuje nesigurno polje autorove »otvorene dramaturgije« (D. Suvin) kao i recepcije. Samim tim što je scenski postavljen artificijelno, u kronotopskom stjecištu kolektivne egzistencije koja se samo prividno opire neizbježivom protoku života i povijesti, Vojnovićev je dubrovački dramski salon i bez socijalno izdiferenciranih slika zadan objektivnim razmjerom epohe. Od didaskalija do eksterijera, intertekstualne ali i intermedijalne senzibilnosti, gdje boje i zvukovi ne prizivaju tek lirsko već i slikarsko, sve do pokretnih slika novih umjetnosti njegove se nominalno pasatističke figure artikuliraju u zaokružen, nasljedovan (H. Ibsen, G. D’Annunzio, L. Pirandello) i održiv sustav. Govorno, unatoč dijalektalnoj nijansi, te misaono pročišćen kada se drži dubrovačke podloge (ambijent, mit) sve do poznijih radova (Maškarate ispod kuplja, 1922; triptih jednočinki Kad se blažena Gospa prošetala priko Place, Čudo sv. Vlaha i U posljednjem času, 1926), manje je uvjerljiv kada jedan od svojih fatalnih ženskih likova skicira u kozmopolitskom predtekstu europske društvene pozadine, kojoj je bio dorastao jer je Gospođa sa suncokretom (1912) bila bolje prihvaćena u prijevodu (Budimpešta, Prag) nego na domaćoj sceni. Sročeni s posebnim entuzijazmom, fragmenti »kosovskoga ciklusa«, versificirana Smrt majke Jugovića (1907), u različitim metrima (4, 8, 10), i Lazarovo vaskrsenje (1913), ostali su unatoč izvedbama kao i mistično-simbolistična drama u prozi i stihovima Imperatrix, smještena na »ostrvu zaboravi«, unatoč komplementarnoj ideološkoj matrici u to doba bez pravoga recepcijskoga konteksta. Prolog nenapisane drame, objavljen 1929. gotovo testamentarno, premda je više metatekstualna interpretacija nego dramaturški predložak, rekonstruira cjelovitu autorsku poetiku, koja je za hrvatsku književnost u ubrzanom modernističkom sazrijevanju, sve do avangardističkog obrata, u Vojnovićevu opusu egzemplarno značila više od pojedinačnoga prinosa. Vraćajući se kasno (Novele, 1910; Stari grijesi, 1919) proznim počecima (Perom i olovkom, 1884; Ksanta, 1886), »definiranju« njihovih poticaja i stilskih markacija, sam je Vojnović, kao i knjigom Akordi (1917), u kojoj su s drugim prilozima objavljene i Pjesme, pridonosio dojmu kako je ponajprije dramski pjesnik, čemu su druge teksture funkcionalno i kreativno ugođene. Objavljivanja njegovih djela, pogotovo za života, kada prevladavaju dramski naslovi, potvrđuju takav pristup, ali između scenskih (domaće i mnogobrojne inozemne izvedbe), antologijskih (pjesništvo) i književnopovijesnih provjera nema odstupanja kakva bi ga žanrovski ili naslovno reducirala. Dnevnik BMS, nastao za internacije u bolnici te većim dijelom neobjavljen, dokument je snažne osobnosti, prividno introspektirane, koja je svojim gledištima i manirom poticala protuočitovanja, često pretjerana i suprotna kontemplativnosti i smiraju lirske fraze, neodvojive od grča iz kojega dolazi.

Vojnović, Ivo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65235>.