Vojnović, Josip, hrvatski barun (?, druga polovica XVII. st. – Graz, nakon 1721). Pripadnik ugledne obitelji Vojnović (Woynovich, Vojnovich). Njegov otac Stjepan (1633–87) stekao je slavu u borbama protiv Osmanlija, a 1668. car Leopold I. dodijelio mu je naslov baruna. Vojnović se istaknuo u vojnoj službi ratujući po Njemačkoj i Ugarskoj. Kao pristaša kneza F. II. Rákóczyja pridružio mu se 1704. s misijom da podigne bunu protiv bečkoga dvora u Hrvatskoj. Putujući po Hrvatskoj kupio je pristaše pozivajući na osvetu smrti P. Zrinskoga i F. K. Frankapana. U tu je svrhu tražio pomoć od predstavnika osmanske vlasti u Bosni, gdje je najviše i boravio, a zatim i od Mletačke Republike i Francuske. Vojnovićeva je namjera bila da s vojskom provali iz Bosne u Hrvatsku i podigne ustanak u Lici. Pritom se kao glavni protivnik njegova djelovanja istaknuo pop M. Mesić. Nakon neuspjeha Rákóczyjeve bune boravio je kratko i u Rimu te u Napulju, a zatim u Ugarskoj, gdje je obavljao određene službe za Rákóczyja, koji ga je 1709. imenovao i svojim poslanikom kod poljskoga kralja. Kada je Rákóczy u Szatmaru 1711. sklopio mir s Habsburškom Monarhijom, bili su pomilovani svi njegovi pristaše, a među njima i Vojnović. Nakon toga putovao je po svijetu te stekao mnoge štovatelje, među njima i princa Eugena Savojskoga. Veoma bolestan boravio je 1721. u Grazu, a to su ujedno posljednje poznate vijesti o njemu. Pisao je pjesme na latinskom jeziku.