Beckett, Samuel

ilustracija
BECKETT, Samuel

Beckett [be'kit], Samuel, irski književnik (Dublin, 13. IV. 1906Pariz, 22. XII. 1989). Njegovo je djelo jedan od najintrigantnijih opusa XX. stoljeća, prožet utjecajima nadrealizma J. Joycea i F. Kafke. Uz Ionescoa i Geneta, najznačajniji autor »kazališta apsurda«. Svjetsku slavu stekao komadima U očekivanju Godota (En attendant Godot, 1952) i Svršetak igre (Fin de partie, 1957). Dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1969).

Nakon studija u Dublinu, lektor je za engleski jezik na École Normale Supérieure u Parizu. Prijatelj i neko vrijeme tajnik J. Joycea, prevodio je na francuski odlomak Finneganova bdijenja. Od 1938. trajno je živio u Parizu, od 1945. pisao na francuskome drame, romane, novele i pjesme. Svojim je antiteatrom snažno utjecao na razvoj suvremenoga kazališta; drame su mu statične, ciklične, parodiraju dramatično i tragično, ali i temu apsurda. Likovi se pojavljuju u parovima i vode duge, nepovezane dijaloge sve do raspada leksika, kao u komadu O, divni dani (Oh les beaux jours, 1963), a nakon toga ostaje samo glas, koji čovjeka pretvara u objekt: Posljednja traka (La Dernière bande, 1958). Beckettov izraz proizvodi snažan dojam otuđenja: ogoljen i bizaran, sažima surovost ljudskoga stanja, a tekstove čini gotovo asketski apstraktnima. Bijeda, u kojoj je pisac proveo dobar dio života, odrazila se na njegov književni svijet, protkan rezignacijom i apsurdom. Sveprisutne su teme: protjecanje vremena, čekanje, banalnost svakodnevice, nemogućnost komunikacije, samoća, propadanje, smrt, a mnogo rjeđe: uspomene, nada i žudnja. Junak prvog romana Murphy (1938) iščekuje smrt; prognan i zatočen u samome sebi, pretvara se u ličinku. I romane Molloy (1951), Malone umire (Malone meurt, 1952), Bezimeno (L’Innomable, 1953) obilježuje rasap kako likova tako i narativnih mehanizama. Tjelesno propadanje prati odumiranje sintakse: nestaje stilskih odlika, prevladavaju nevezani unutarnji monolog, isprazne asocijacije. Tipičan je beckettovski lik lišen psiholoških obilježja i osobnosti, izgubljen u vremenu i prostoru, sveden na golu egzistenciju, na glas koji govori sam za sebe i unatoč bujicama riječi ne može nadjačati šutnju, već upravo nju izgovara. Beckettov tekst odbija svaku vertikalnost značenja, uprizoruje nemogućnost spoznaje, odsutnost osjećaja, siromaštvo čovjekove nutrine; ton mu je sarkastičan i samorazoran. Ipak, on paradoksalno stvara osjećaj neke nove nade, dramu pretvara u farsu; ističe jezičnu igru kao očajničku gestu i nezaustavljiv mehanizam, sve do potpunog zasićenja i iscrpljenja knjiž. mogućnosti. Beckettova su djela prevedena na mnoge jezike i naročito mnogo izvođena od 1950-ih do 1970-ih.

Beckett, Samuel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 10.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6530>.