Vrhbosanska nadbiskupija

Vrhbosanska nadbiskupija (lat. Archidioecesis metropolitana Vrhbosnensis), katolička nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu. Osnovana 1881., ime dobila po mjestu Brdo (ponad izvora rijeke Bosne), gdje joj je bilo sjedište. U ranokršćansko doba na području Bosne postojale su biskupije Bistua Nova, vjerojatno na prostoru oko Mošunja i Zenice, od koje je nastala biskupija u municipiju Bistua Vetus, vjerojatno Čipulići kraj Bugojna (izvor su zapisnici salonitanskih sabora 530. i 533), i biskupija Martari (ecclesia Martariensis), vjerojatno na prostoru Konjica ili Lisičića; pripadale su metropolijama u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica) i Saloni (Solin). Bosanska biskupija osnovana je između 1060. i 1075. Jedan ju crkveni izvor, zbirka popisa različitih crkvenih pokrajina i biskupija, Provinciale vetus (1188), spominje dva puta; prvi put u sastavu Splitske, a drugi put Dubrovačke metropolije; neko vrijeme nalazila se unutar Barske metropolije, a pretenzije na nju pokazivao je i kaločki metropolit. U XII. i na početkom XIII. st. biskupi (Vladislav, Milovan, Radogost, Dragonja i Bratoslav) služili su se u bogoslužju starocrkvenoslavenskim jezikom; nakon 1230. za biskupe dolaze stranci, uvode latinski jezik i latiniziraju bogoslužje. Temeljem optužbi o pojavi krivovjerja u Bosni, papa Inocent III. poslao je onamo svojega legata Ivana de Casamarisa, kojemu su bosanski krstjani 1203. potpisali izjavu pravovjerja na Bilinu polju. Kako se prilike nisu promijenile, zaredali su sukobi, papa Grgur IX. za biskupa je postavio dominikanca Ivana Teutonika; nasljedio ga je Ponsa, također dominikanac. Zbog teških prilika biskup Ponsa bio je prisiljen napustiti biskupiju; otišao je u Đakovo, na imanje koje mu je darovao herceg Koloman (1239); od tada bosanski katolici nisu imali redovitu hijerarhiju. Papa Grgur IX. dao je isključivo pravo misionarenja dominikancima, koji su to činili više od stotinu godina (1228–1330). God. 1291. u Bosnu su došli franjevci, podigli mnoge samostane, 1340. osnovali kustodiju, potom i vikariju. Iscrpljena političkim i vjerskim podjelama 1463., Bosna dolazi pod osmansku vlast. Biskupijom su upravljali apostolski vikari, najčešće franjevci; na biskupskoj stolici izmijenilo se više od 60 biskupa. God. 1881. bulom »Iz ove slave« (Ex hac augusta) pape Leona XIII. apostolske vikare zamijenila je redovita hijerarhija, a biskupija je uzdignuta u nadbiskupiju; prvim nadbiskupom bio je imenovan J. Stadler, koji je položio temelje novoga razvoja Katoličke crkve u Bosni. Nadbiskup V. Puljić u ratno doba (1992–95) imenovan je kardinalom (1994). – U nadbiskupiji djeluju visoka bogoslovna učilišta (nadbiskupsko i franjevačko), dječačka i bogoslovna sjemeništa te mnoge redovničke zajednice. Prije rata (do 1992) u Vrhbosanskoj nadbiskupiji živjelo je 528 000 vjernika u 144 župe, djelovala su 153 biskupska i 192 franjevačka svećenika te oko 500 časnih sestara. U sastavu su nadbiskupije Banjalučka, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija.

Vrhbosanska nadbiskupija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65476>.