struka(e):
Weber, Max
njemački sociolog, ekonomist i povjesničar
Rođen(a): Erfurt, 21. IV. 1864.
Umr(la)o: München, 14. VI. 1920.
ilustracija
WEBER, Max

Weber [ve:'bəɹ], Max, njemački sociolog, ekonomist i povjesničar (Erfurt, 21. IV. 1864München, 14. VI. 1920). Studirao pravo, povijest, ekonomiju i filozofiju u Heidelbergu, Strasbourgu i Berlinu; doktorirao i habilitirao se iz pravne povijesti. Profesor trgovačkoga prava u Berlinu (1893) te polit. ekonomije u Freiburgu (1894–97) i Heidelbergu (1897–1903), zatim profesor sociologije u Beču (1918), a od 1919. u Münchenu. Suosnivač je Njemačkoga sociološkog društva i urednik časopisa Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik (od 1903). God. 1905. objavio je svoje znamenito djelo Protestantska etika i duh kapitalizma (Die protestantische Ethik und der Geist des Kapitalismus). Proučavao je prilike u Rusiji i pratio ih sve do Listopadske revolucije i uspostave prvih radničkih vijeća. Potkraj I. svjetskog rata postao konzultant njemačke vlade u pregovorima o primirju u Versaillesu te sudjelovao u izradbi nacrta ustava Weimarske Republike.

Weberovo djelo odlikuje eruditsko znanje i široka komparativna analiza različitih društvenih i društveno uvjetovanih pojava: društvenoga djelovanja, političke vlasti, ekonomskih sustava, običaja i kulturnih vrijednosti, religija, umjetnosti itd. Najpoznatije je njegovo tumačenje nastanka kapitalizma iz duha protestantske etike. Weber ističe da je kalvinističko naučavanje o predestinaciji odlučujuće utjecalo na okretanje vjernika ovozemaljskomu životu te na uvođenje metodičke discipline u radu, privrjeđivanju i privatnom životu; tipične su vrijednosti ranoga protestantizma marljivost uz samoodricanje od bogatstva i luksuza, trijeznost i seksualno suzdržavanje. Međutim, te su vrijednosti postale nevažne u kasnijem razdoblju kapitalizma, koji se, prema Weberu, razvija vlastitim automatizmom. Štoviše, kao što su pokazale analize u duhu toga Weberova zapažanja, u potrošačkoj eri protestantske vrijednosti nisu funkcionalne, jer kapitalizam naglasak stavlja na kupovanje, luksuz i užitak (T. B. Veblen). Weberova je interpretacija u osnovi bila hipotetska, a glavni joj je cilj bio suprotstavljanje materijalističkomu objašnjenju nastanka kapitalizma i moderne epohe općenito, prije svega Marxovu, koji prve kapitaliste prikazuje kao ljude koje zanima isključivo profit. Weberov je pristup bliži idealizmu neokantovske škole u filozofiji, koja ističe ključnu važnost ljudskih subjektivnih motiva i vrijednosti u objašnjenju pov. zbivanja, koja su, za razliku od zbivanja u prirodi, odnosno pozitivističkih i materijalističkih poimanja u povijesti znanosti, jedinstvena i neponovljiva tvorevina ljudi u pojedinim epohama. Stoga je Weber smatrao da zadaća sociologijske analize društva nije formuliranje općih zakonitosti društvenog razvoja, nego proučavanje društvenih pojava u njihovu povijesnom i kulturnom kontekstu, pa umjesto uzročne analize uvodi metodu idealnoga tipa. To je pojmovna konstrukcija koja opisuje čiste tipove društvenih pojava koji se u stvarnosti vrlo rijetko susreću, a služe usporedbi sa stvarnim društvenim pojavama, koje su obično složenije i sadrže elemente više idealnih tipova. Weber je npr. razlikovao četiri idealna tipa društvenoga djelovanja pojedinca: afektivno, tradicionalno, vrijednosno i svrhovito racionalno, iako u zbilji pojedinci u većini slučajeva ne djeluju samo na jedan, već na više (takvih) načina. Razlikujući tri idealna tipa vlasti: karizmatsku, tradicionalnu i racionalnu, Weber je nastojao pokazati koji od tih tipova prevladava u pojedinim društvenim epohama. U modernoj društvenoj epohi sve više prevladava racionalna vlast, koja se temelji na poštivanju pravnih normi (pravna država) i birokratskoj upravi. Gdjegod se pojavila, birokracija je, zaključuje Weber, prevladala nad drugim oblicima upravljanja poduzećima, političkim strankama, vojskom, financijskim državnim poslovima i drugim društveno važnim aktivnostima, jer je najdjelotvornija kao mehanizam provođenja zakona i očuvanja reda u društvu. Weber je upozorio da takva organizacija može zavladati društvom i pretvoriti ga u »željezni kavez«. Pokazao je da je racionalno uređena vlast dio procesa racionalizacije ili »raščaravanja« svijeta u modernoj epohi. Sva su područja ljudskoga djelovanja zahvaćena tim procesom, od prirodnih znanosti, koje uklanjaju magiju i skidaju veo tajni s prirode, do ekonomskoga proračuna, pa čak i notnoga sustava. Stvarnost tako postaje prozirnom i predmetom obradbe i kalkulacije. Po uzoru na F. Nietzschea, Weber predviđa nadolazak masovnoga društva koje će favorizirati prosječnost i gajiti zazor prema kreativnosti, originalnosti i velikim ljudima (karakterističnima za epohu u kojoj je prevladavala karizmatska vlast), sa »stručnjacima bez duha« i »uživateljima bez srca« (iz predavanja Znanost kao poziv – Wissenschaft als Beruf, jednoga od najpoznatijih i najutjecajnijih predavanja u povijesti znanosti). Bez obzira na zabrinjavajuće tendencije razvoja modernoga društva, Weber sociologiju ne vidi kao društveno angažiranu, nego akademsku znanstvenu disciplinu kojoj je temeljno načelo vrijednosna neutralnost u smislu političkog neopredjeljivanja, čime je izazvao brojne kontroverzije u suvremenoj sociologiji. Weber je akademsku rezerviranost »nadoknadio« svojim političkim angažmanom i zalaganjem za njemačke nacionalne interese u političkim spisima i javnim predavanjima, smatrajući da Njemačka mora postati jedna od vodećih sila te voditi ekonomsku politiku u interesu svojih radnika pred konkurencijom jeftine radne snage iz drugih zemalja.

U recepciji Weberova djela u suvremenoj sociologiji odlučujuću je ulogu imala sociološka konferencija 1964. na Sveučilištu u Heidelbergu, u povodu stote obljetnice njegova rođenja, gdje su se u žestokoj raspravi sučelili Weberovi branitelji (T. Parsons, R. Bendix) i osporavatelji (M. Horkheimer, H. Marcuse). Odjeci te rasprave bili su objavljeni u New York Timesu, što je bilo odlučujuće za popularizaciju njegova djela u SAD-u. U suvremenoj sociologiji i drugim društvenim znanostima Weber se smatra klasikom koji je dao ključne prinose kako u metodologiji istraživanja, tako i u teoriji društva. No najutjecajnija je njegova analiza utjecaja protestantskoga radnog etosa na kapitalizam u ranijoj i kasnijoj fazi, koja je kao koncept bila primjenjivana u proučavanju modernizacije i društvenih promjena i u nezapadnim društvima. Slučajevi Japana, bivših socijalističkih zemalja i suvremene Kine pokazali su da je riječ o društvima koja su napustila svoje tradicijske kulturne obrasce i uvela obrasce radne discipline i privrjeđivanja koji podsjećaju na Weberov opis protestantskoga etosa. Djela: Sabrani spisi o sociologiji religije (Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, I–III, 1920–21), Sabrani spisi o nauku o znanosti (Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre, 1922), Gospodarstvo i društvo (Wirtschaft und Gesellschaft, 1922), Temeljni pojmovi sociologije (Soziologische Grundbegriffe, 1922) i dr.

Citiranje:

Weber, Max. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/weber-max>.